U nedostatku vremena (pripreme za more, jelll…) za neki pametniji tekst, evo jedan, koji…nije da me baš mnogo dotiče, jer nemam kućnu pomoćnicu, a bogami…nemam ni baštu….ali za one koji imaju ili planiraju imati, malo upozorenje, obazrivo sa kućnim pomoćnicama i njihovim zahtevima:Kućna pomoćnica zatraži povišicu. Gazdarica je jako razljuti i upita: „Pa dobro Marija,
Dečurlijica i kompjuteri, dati ili nedati?
E…klinci…slušajte ovako, ukucaću vam šifru, ali ne smete da se posvadjate oko računara, jer ako,…onda…znate već, nema više računara za danas. Standardna rečenica, čim dobijem pitanje od dece da li mogu na računar. Doduše, nikako da im objasnim da se na računar baš i ne ide, može se eventualno uključiti i koristiti sa svim svojim
Puž i ružin bokor
Ispričaću vam jednu priču, sad kako kome, nekome za laku noć, nekome za dobar dan, a nekome, opet, za dobro jutro. Neću je napisati, jer napisana je već davno, zapisao je jedan čiko koji se zvao Hans Kristijan Andersen. Ipak…možda baš i nije priča, više je bajka, u stvari, baš je bajka…ali nije ni važno
Vožnja kroz 'Frankfurt am Main'
Posle je usledilo pranje nogu u Maini.
Čovek (pa verovatno i žena) se na svojim greškama uči
Ovo mu u prevodu dodje – „Eto vidiš, lepo sam ti rekla, ali ti nećeš da slušaš“. Ponekad je ublažena sa dodatkom – „Ne volim što moram ovo da ti kažem, ali…lepo…“ Sad ne znam, da li više volim sa dodatkom ili bez dodatka, kaša mi je svejedno istog ukusa. Počinje još u ranim godinama
Neprijatelji
Ona dolazi kući i na stolu zatiče papirić za preporučenu pošiljku. Sve nešto, prevrće po glavi, u nadi da će se setiti da li je u trenutku ludila naručivala nešto preko on-line kataloga, da li očekuje nešto od ujaka iz Amerike koji ne postoji, da li je i šta li je? Pa onda opet, šta
Kako postati uspešan ovisnik, a pri tome ne ugroziti zdravlje?
Dakle, sve je krenulo od pada aviona na plažu….na nekom pogubljenom i napuštenom ostrvu. Nastavilo se sa nizom neobičnih pojava, zbunjujućih i neopisivih, krenuvši od toga kako je uopšte nekoliko desetina putnika uspelo da preživi pad prekookeanskog leta 815? Da se sada tu ne razbacujem nekim linkovanjem, sigurna sam da svako ko je uopšte otvorio
Jedan običan čovek
Sela sam sa namerom da samo malo lutam po internetu, „da vidim šta novo ima“, kao ono…u toku sam sa svim i svačim, pa da nešto ne izostavim. Nešto mislim, imam par ideja o čemu mi se piše, ali…da li pisati ako baš nisam raspoložena za to ili ipak ostaviti za neki drugi dan i
Kako sačuvati veče?
Šta znači biti nervozan kao ker? Nije li to malo nepravedno prema prijateljima nam našim najboljim? Sad je li to jako, izuzetno, najstvarno jako nervozno, ili uopšte nije nervozno? Šta ja znam…vidjala sam svakakve…kerove. Najnervozniji su oni mali, što valjda nedostatak telesne mase nadoknadjuju visinskim arlaukanjem iz sveg glasa! Mislim da bih tu uvrstila čivauve
…na kratko udaljeni deo mene…
…nastavljam tamo gde sam stala, a nisam ni počela. Nastavljam…ne znam ni šta nastavljam. Kao da sam u nekom kutku zaboravila deo sebe. To je samo momenat, nisam usamljena, ali mi nedostaje upravo taj deo.Kako li do toga dolazi? Kako li ljudi postanu ovisnici o nesamoći? Kako li neko čini da nisi sam i kada