Usamljeni dečak

Stigao je kući. Tužan. Prazan. Kao da je deo sebe ostavio u autobusu koji je toga jutra ispratio. Mahao je ali sagnuta pogleda. Potištena. Spustio se na krevet i legao u poluzgrčen položaj. Bilo je tek kišno jutro prvog dana njegove samoće. A gde je sedmi dan? Daleko kao nebo čiji kraj ni početak ne vidimo. Daleko i nedostižno. U njemu bujica osećanja, malo ljutnje, malo tuge, malo dečije ljubomore…Navikao je da je uvek uz njega. On, njegov stariji brat. Njegov idol i ako uvek u njegovoj senci. U senci, ne jer tako mora biti, nego…

Kako sačuvati veče?

Šta znači biti nervozan kao ker? Nije li to malo nepravedno prema prijateljima nam našim najboljim? Sad je li to jako, izuzetno, najstvarno jako nervozno, ili uopšte nije nervozno? Šta ja znam…vidjala sam svakakve…kerove. Najnervozniji su oni mali, što valjda nedostatak telesne mase nadoknadjuju visinskim arlaukanjem iz sveg glasa! Mislim da bih tu uvrstila čivauve