Usamljeni dečak

Stigao je kući. Tužan. Prazan. Kao da je deo sebe ostavio u autobusu koji je toga jutra ispratio. Mahao je ali sagnuta pogleda. Potištena. Spustio se na krevet i legao u poluzgrčen položaj. Bilo je tek kišno jutro prvog dana njegove samoće. A gde je sedmi dan? Daleko kao nebo čiji kraj ni početak ne vidimo. Daleko i nedostižno. U njemu bujica osećanja, malo ljutnje, malo tuge, malo dečije ljubomore…Navikao je da je uvek uz njega. On, njegov stariji brat. Njegov idol i ako uvek u njegovoj senci. U senci, ne jer tako mora biti, nego…

Nemoguća misija

Te…peri uši, kosu, zube, kao konj…kad dodje kući ima prvo zube da mu gledam jel se žute kao uskršnja jaja ili se šljašte beli kao haljina u mlade…Te nemoj u trenerici uveče, te idi u trenerici preko dana. Pa onda – gaće se menjaju svaki dan, kupa se svaki dan, ne smrdi se, čarape se menjaju pre nego što se ukoče, vežbe se rade svaki dan, ne svadja se, ne turaju se slušalice u uši u društvu…Trenerica se diže da guzica ne viri iz nje…