Usamljeni dečak

Stigao je kući. Tužan. Prazan. Kao da je deo sebe ostavio u autobusu koji je toga jutra ispratio. Mahao je ali sagnuta pogleda. Potištena. Spustio se na krevet i legao u poluzgrčen položaj. Bilo je tek kišno jutro prvog dana njegove samoće. A gde je sedmi dan? Daleko kao nebo čiji kraj ni početak ne vidimo. Daleko i nedostižno. U njemu bujica osećanja, malo ljutnje, malo tuge, malo dečije ljubomore…Navikao je da je uvek uz njega. On, njegov stariji brat. Njegov idol i ako uvek u njegovoj senci. U senci, ne jer tako mora biti, nego…