Upržilo sunce jedan dan…(upržilo je više dana…doduše, pa sada odmara), 16.00h je taman otkucalo svoje, vreme je za polazak kući. Nazad, u svoj Home Sweet Home (izem li ga ako sam ja ovo dobro napisala)…upadam u našu velelepnu, još uvek, novu zgradu, ali više ne i pod garancijom. Neka muzika odzvanja hodnikom, da ne kažem
Oseti život
Nemam reči , zamišljam našeg malog papagaja kako ovo radi. Uhhhhhh …
E dosta više sa tim plastikanerima!!!
Hajde da me neko uputi…imam problem…nisam sigurna da li sam dobro upoznata, ali čini mi se da su VISA kartice platežno sredstvo, ne govorim u svetu, nego naravno kod nas, u Srbiji.
Skrivena tuga u duši malog deteta
Ustaje sa pitanjem: „Mama, je li sad kasno posle podne?“ Odgovaram mu: „Nije sine još, ne sekiraj se, reći ću ti kada bude vreme.“ I tako…malo miruje, pa ponavlja pitanje, dobija isti odgovor. Pun energije, priprema sobicu za svoj dogadjaj, za svoj dan, koji je isčekivao još od prošlog, svog dana, rodjendana. Namešta krevet, posprema
U isčekivanju…potraga za slanom vodom!
…inače mama…još malo pa idemo na more…inače mama…još koliko dana do mora? Ufff, šta je sa tom decom i morem? Da, da, da…šta je sa decom i morem…ne zna se ko je gori. Juče smo bili do našeg najultramegagigapopularnijeg marketa (nije da su baš ekstra giga u našoj nam Subotici) i sve nešto kao idemo
Za opuštanje pred vikend
Idu dva crva, jedan tužan, a jedan veseo, stalno se smeje. Pita tužni crv veselog: – “Šta je to toliko smiešno?” – “Otišla mi je tašta na pecanje”, odgovori veseli crv!Gde ćeš, bolan Haso? Tražim po čitavom gradu da mi daju nešto za glavu! A koliko misliš dobiti za nju?Vidi Mujo kako moj sin liči na
Idi muči muvu…
Sve nešto hoće, neće, pa mi u grlu stane. Ne ide, pa ne ide. Htedoh napisati…a sve što krene, dosadno je i meni samoj, a ne da još i slučajne prolaznike na blogu uplašim, pa da sledeći put samo zavire iza ćoška, pa sve pobegnu glavom bez obzira. Pa onda opet, nekako sam ovih dana
Moglo bi i gore biti
Uhvatim se tako da mi stomak nešto neobično (u stvari, kada malo bolje razmislim, to mu je postalo uobičajeno) radi, sve zavrće, pa obrće, pa se skuplja, hoće ceo u želudac da mi se uvuče, a ovaj se bori, ne da, jede sam sebe…Pa onda stanem, ako stignem da stanem, ali nije ni da ne stignem, nego nešto sve…ne dam sebi da stanem, pa kada na kraju stvarno stanem, uhvatim se da nisam sigurna zašto se to sve tako zavrće. Dakle, da se saberem i razmislim, dam sebi neki valjani razlog za tu pojavu, da joj sada već damo ime, nervozu, pa da makar znam zašto ću uskoro sama sebi da serviram obrok od živaca na tanjiru.
Uplašeni treptaji srca
…jednostavnije bi bilo reći…ljubomora. Ali, ljubomora tako ružno zvuči. Zvuči kao bolest, opaka, bolest ovisnosti, bolest teško izlečiva. Ali zar možemo osuditi srce što je uplašeno? Šta je to drugo, nego strah, neko nepoverenje prema sebi samom, nesigurnost u sebe,a samim time i strah da ćemo biti ostavljeni, napušteni, zamenjeni kao neki dotrajali uredjaj, novim,
Bojim se da mi je aždaja na usisivaču progutala drago biće!!!
I šta ih uopšte spopadne? Mislim stvarno…pa sad, zašto je teško čarape ubaciti u korpu za veš? Pa ako misliš da nije teško, alo, ženska glavo, ubaci ih sama, šta zvocaš. Barem su zamalo bile u korpi. Mogle su i ostati pod krevetom, ili ne daj bože, kuhinjskim stolom, kada je od dobre supe krenuo