I dodje momenat kada suze same krenu, nekontrolisano, teku, kao neslane, a slane su…osetiš im ukus, jer se slivaju, klize niz obraze, usne…dok ne kapnu i trgnu te, sada se možeš opustiti…
Oznaka: voleti
Djurdjevdan – 6. maj 2012. godine
Hvala ti bože što još uvek – umem da volim i ne umem da mrzim!
Komšija u prolazu
Draga Sanja (no…i ovo se retko čuje…vidi…piše…), zaustavi se, koncentriši i pogledaj sebi ravno u oči, pa tim putem pravo u dušu (ako je imaš…a valjda je nisi izgubila), pa zadji duboko, što dublje i priznaj nam šta si tamo našla. Prvo i prvo, biće dobro ako si je našla. Drugo (a već smo na konju ako smo do drugog stigli…
…film…
…u polumraku sobe,
zavučeni pod prekrivač,
ti i ja…
i horor film.
Nista romantično u tome nema.
Ali kada poskočim
…na kratko udaljeni deo mene…
…nastavljam tamo gde sam stala, a nisam ni počela. Nastavljam…ne znam ni šta nastavljam. Kao da sam u nekom kutku zaboravila deo sebe. To je samo momenat, nisam usamljena, ali mi nedostaje upravo taj deo.Kako li do toga dolazi? Kako li ljudi postanu ovisnici o nesamoći? Kako li neko čini da nisi sam i kada