Život u zgradi – deo četvrti

Drage komšije…a i oni ne tako dragi…htela sam nešto da vas obavestim. Naime, imamo jedan problem i ne umemo da ga rešimo. Naš je automobil godište 1988. (ako dobro znam, no nemojte zameriti ako nisam dala u potpunosti tačan podatak). Mogu reći i to, da je iz XX veka. Ta je informacija sigurno tačna. Ne znam da li vam je poznato da u XX veku nisu prodavani automobili sa krilima?

Razgovori za okruglim stolom

…kaže Ženin tata (žena = mama druga mog starijeg „andjelka“) “…eh…i mi smo nekada aktivno uključivali stručnjake u vaspitanje naše dece. Leva mi je bila pedagog a desna psiholog.“ No dobro…sigurno je prošlo nekih 5 – 6 sekundi mog čudim – čudim zblenutog pogleda, koji govori „Zar je moguće? Već u ono vreme? Je, kako savremen čovek!“…dok mi do onih malih sivih nije doprlo koja leva i koja desna. Pukoh od smejanja!

Motherhood iliti majčinstvo iliti materinstvo…kako god…

Majčinstvo. Profesija ili ne daj bože…hobi, životni poziv, cilj, sredstvo? Možda potreba ili osećaj? Način života? Ili…jednostavno, svrha postojanja? Ni jedno od gore navedenih potencijalnih uzročnika ne bih opravdala kao dovoljno snažnu motivaciju za pružanje šanse bilo kome u ostvarenju tog zadatka. Jedino što opravdava potezanje tako krupnog koraka je srce.

Iza rešetaka kratkog dana

Preturam po svojim mislima…ko zna koji put…Život je trka. Trka za neuhvatljivim vremenom koje ipak neumorno jurimo. Možda ga stignemo. A možda je bolje da ne…. Šta bi bilo da uhvatimo vreme? Šta bismo radili sa njim? Bismo li ga znali iskoristiti ili bismo ga potrošili kao što dete potroši pakovanje žvaka? Jedna za drugom, sažvakane i bačene u kantu za otpatke…zaboravljene…