Drage komšije…a i oni ne tako dragi…htela sam nešto da vas obavestim. Naime, imamo jedan problem i ne umemo da ga rešimo. Naš je automobil godište 1988. (ako dobro znam, no nemojte zameriti ako nisam dala u potpunosti tačan podatak). Mogu reći i to, da je iz XX veka. Ta je informacija sigurno tačna. Ne znam da li vam je poznato da u XX veku nisu prodavani automobili sa krilima?
Autor: Kokica
Godišnji odmor (čitaj zamor)
No, šta je ono pisac hteo reći? Da…ništa nisam htela reći, htela sam dati povratnu Stevi sa snimkom sekinog (doduše cele njene familije) kučeta ili kučete Maze sa sve mačketinom Cacom i mojim mladjim detetom. Eh…kako bih volela dvorištance i kučence da nam kaki po travnjaku…ima li šta sladje od toga? 😉
Razgovori za okruglim stolom
…kaže Ženin tata (žena = mama druga mog starijeg „andjelka“) “…eh…i mi smo nekada aktivno uključivali stručnjake u vaspitanje naše dece. Leva mi je bila pedagog a desna psiholog.“ No dobro…sigurno je prošlo nekih 5 – 6 sekundi mog čudim – čudim zblenutog pogleda, koji govori „Zar je moguće? Već u ono vreme? Je, kako savremen čovek!“…dok mi do onih malih sivih nije doprlo koja leva i koja desna. Pukoh od smejanja!
Suze i sećanja
Decembar. 2007 – ma godina. Godina preokreta. Godina promena. Zatvorili su vrata, okrenuli ključ i pošli u novi život. Dva dečaka i ona, njihova majka. Takva kakva je, ali…njihova. Zauvek. Nju im niko uzeti neće.
Ahhh…Bartolini…
U poslednje vreme ljudi samo o tome pričaju, ko je kad, ko je gde, ko je kako. Šta? Razboleo se, umro, nema ga više. Kupio garsonjeru, promenio adresu…kako god…A nekada je bilo…ko je kad, ko je koliko, ko je kako i ko je sa kime. Šta…pa ovo – ono…kako da vam kažem…znate…radio one radnje…ma…sexao se nezakonito 😆
Osmeh pobede na licu
Očekivali ste da će aždaja planuti, da će se aždaja svadjati, buniti, protestvovati. Da će vatra pokuljati iz njenih ogromnih čeljusti…Očekivali ste da ćete doživeti orgazam gledajući je kako se nervira, kako ne trpi nepravdu, kako se buni protiv nje i bori za sebe, je li? Očekivali ste da ćete posle imati temu za šapat nagnutih guzica, je li?
Ko vam dade ovlašćenja da budete kompetentni?
Postavlja se pitanje – da li smo blogeri? Ako jesmo – kada smo to postali. Ako nismo – kada ćemo to postati. Ako ne zadovoljavamo kriterijume – koji su to kriterijumi? Naravno…niko nas nije prozvao, niko me nije prozvao. Prozvala sam se sama.
Okreni se ka suncu, dete moje…
…Moraš znati da je ceo život jedna borba, učenje, velika želja i velika snaga. Da bi uspeo, moraš to hteti. Ne možeš dozvoliti sebi tu slobodu, da sediš i čekaš lepe dane da ti pokucaju na vrata. Oni su već tu. Trebaš ih samo primiti otvorena srca a vrata tuge i nezadovoljstva zaključati i baciti ključ što dalje od sebe…
Motherhood iliti majčinstvo iliti materinstvo…kako god…
Majčinstvo. Profesija ili ne daj bože…hobi, životni poziv, cilj, sredstvo? Možda potreba ili osećaj? Način života? Ili…jednostavno, svrha postojanja? Ni jedno od gore navedenih potencijalnih uzročnika ne bih opravdala kao dovoljno snažnu motivaciju za pružanje šanse bilo kome u ostvarenju tog zadatka. Jedino što opravdava potezanje tako krupnog koraka je srce.
Iza rešetaka kratkog dana
Preturam po svojim mislima…ko zna koji put…Život je trka. Trka za neuhvatljivim vremenom koje ipak neumorno jurimo. Možda ga stignemo. A možda je bolje da ne…. Šta bi bilo da uhvatimo vreme? Šta bismo radili sa njim? Bismo li ga znali iskoristiti ili bismo ga potrošili kao što dete potroši pakovanje žvaka? Jedna za drugom, sažvakane i bačene u kantu za otpatke…zaboravljene…