(Ne)ljudski je grešiti

…Dečija posla – oni bi da ostanu deca zauvek. I bravo, to je tako i tako to i mora biti! A vi (mi) što niste ostali deca, izvol’te ih u tom prelasku iz dečije dobi polako voditi ka onoj dobi u koju bi oni rado pošli, no sa igračkama u rukama. Jer, nije da ih ne privlači biti odrastao, privlači ih i te kako, no, dobro bi bilo da to odraslo dodje bez obaveza…

Razgovori za okruglim stolom

…kaže Ženin tata (žena = mama druga mog starijeg „andjelka“) “…eh…i mi smo nekada aktivno uključivali stručnjake u vaspitanje naše dece. Leva mi je bila pedagog a desna psiholog.“ No dobro…sigurno je prošlo nekih 5 – 6 sekundi mog čudim – čudim zblenutog pogleda, koji govori „Zar je moguće? Već u ono vreme? Je, kako savremen čovek!“…dok mi do onih malih sivih nije doprlo koja leva i koja desna. Pukoh od smejanja!

Čoveče ne ljuti se – RELOADED

Igra datira, sad…ne bih znala tačno reći datum i vreme, možda eventualno godinu njenog korenja, rekla bih…bila je to, ne baš davna 2008. godina. Ako me, je li…pamćenje dovoljno dobro služi. Kako je nastala? Duga je to priča, nisam sigurna da li se uklapa u kratak prilog uz uputstvo za igranje igre. Ali, pošto u mnogo toga nisam sigurna, pa ipak uradim, kažem, sprovedem u delo, tako ću i ovo napisati, pa sad…bilo tu mesto ili ne bilo…