Jedan običan, novi par, najobičnijih patika

Patike„Auuu, mama, što mene nekako bole prsti u ovim patikama“ – jedan će. Na to se javlja i drugi: „Jaoooo i mene jako bole“. Istina, prošlo je leto, nosili su papuče, sandalice, živela sloboda prstićima….pa bi sada te iste, trebalo nagurati u četiri „zida“ neke obuće. E pa, čini joj se, mami jel….biće to malo teži posao. Da je to samo leto i sloboda pokreta u pitanju, navikli bi se. Ali to su i godine. One zeznute godine. One godine za koje više nije sigurna da može reći,…“Bože, kako samo uživam u svojoj deci!!!“. Pubertet kuca na vrata, noge rastu kao da ih zalivamo nekim sredstvom koje koriste i za paradajz da u roku od dva dana pocrveni. Neki rastu u visinu, neki u širinu. Sad šta je bolje, ona, mama, jel…nema pojma. Oni što paraju nebo izgledaju kao Olive iz crtanog filma o nabildanom mornaru koji se hrani tovarom spanaća. Oni drugi, pak, što im raste obim stomaka, pa….da samo kažemo, malo teže zakopčavaju čak i trenerice kojima zakopčavanje nije ni potrebno. Eh…da te godine donose samo rast na razne strane, ne bi njoj to predstavljalo problem. Patike sa buvljaka (ko ima nešto protiv, neka nacrta kako se mogu kupiti markaške patike tri puta godišnje u tom periodu rasta kao iz kabla), malo tanji novčanik, štednja na sve strane, ali problem je, svakako, za sada, rešive prirode. Medjutim, šta je sa onim što uz te godine kao nepozvani a pride i neželjeni gost stiže? Ponašanje. Ili bolje rečeno, neponašanje?
„Deco, gasite televizor, računar, krećemo“ – viču oni, majka dva dečaka i njen partner koji voli njenu decu, prihvata ih kao svoje, bavi se njima, ponekada i više nego ona, poklanja im crtaće, igrice, zajedno sa njom učestvuje u njihovim životima. Njen partner, u životu, u vaspitanju dece, u dobrim i u lošim vremenima. Njen partner, ne i otac dečaka. Otac, njihov otac, hmmm…gde li je? Ako su dobro obavešteni (jer sa takvim čovekom nikada nisi siguran – raduješ se ako nisi u roamingu kada razgovaraš sa njim, a da toga nisi ni svestan), tamo negde, u nekom drugom gradu, bezbrižno životari , neshvatajući kolika je odgovornost za odrastanje dece, za njihovo vaspitanje, za njihove najvažnije korake u životu. Tamo je negde, nestrpljivo čeka zakazani dan kada će se preko suda izboriti protiv svoje dece, da im i zvanično daje još manje sredstava neophodnih za normalan život, još manje, nego što je i do sada samovoljno odlučio da umanji, do mere da….kada se seti, odvoji, sve kao da zdrav zub sam sebi vadi…
Sama činjenica „gasite računar, televizor“, što znači da ta dva dečaka to i imaju, ne znači ništa, je li? Ma, pa to se podrazumeva, je li? Zašto bi to uopšte trebali da cene, je li? Ne živimo li valjda u vremenima kada su deca sama sebi morala praviti igračke od kukuruzovine i drveta? Čak, današnja bi deca to mogla shvatiti kao etno doživljaj i luksuz, ali televizija, računar, pa valjda im to po rodjenju sleduje?
“Ajoooj, zar baš moramo?“ – na to će, za divno čudo složno, dva glasa dečaka u isti mah.
“Hajde, deco, idemo da vam kupimo patike da vas ne bole noge!“ – na to će žena i čovek sretni, što mogu to da im pruže.
“Zar baš moramo ići?“ – na to će ravnodušni dečiji glasovi…Čovek i žena sa kiselim osmesima na licu, ona malo kiselijim, jer stid počinje da joj drma venama….govore:
„Pa deco, vama treba, mislili smo da ćete se radovati“ – ako je ta njihova rečenica na mestu, jel….jer, možda ipak nemaju dobro poimanje dešavanja u današnje vreme. Po logici stvari, dužnost je roditelja da obezbede svojoj deci ono što im je neophodno za život. Tačno. Jedan roditelj ovde, u toj priči, u startu izostaje. Što zalaganjem sebe kao čoveka, što finansijskom (grubo rečeno, ali tako je) podrškom. Drugi roditelj, majka i čovek koji je uz nju, preuzimaju na sebe da to odrade sa srcem i dušom, najbolje što umeju. Ona mora, on ne mora. Ona mora i želi, jer ih voli, on ne mora ali želi, jer ih voli.
I onda, da li time deca dobijaju i pravo da se ponašaju kao da ni trunku zahvalnosti ne treba da osećaju? Da li je ružno očekivati makar osmeh ili pogled očiju u kojima zrači sreća ili zadovoljstvo zbog toga što ih nogice neće boleti? Odrasli ubacuju primedbu tipa:
“Pa mogli bi se barem malo radovati, a ne još i ljutiti zbog toga što vas vodimo da birate nešto za vas…“ – na to im sledi odgovor, zamalo pa doslovno:
“Šta sad, zar treba da se radujem zbog običnog para patika“ – ?????? Šta reći na ovaj komentar?
Da napomenem, ta dva dečaka u svakodnevnim situacijama uopšte nisu loši dečaci. Naprotiv. Nisu zli, ne nanose nikome loše. Tu i tamo se odbrane ako ih neko dira, imaju svoje ispade kao i sva deca njihovog uzrasta. Pozitivni su i puni emocija. Vole druženje, vole prirodu, vole životinje. Inteligentni su i spretni.
Šta li je u njihovim glavicama, pa da izvale tako nešto?
Svaki dalji razgovor na tu temu, nailazi na nerazumevanje kod dece:
“Šta, kada ja nisam lud za patikama…zar treba da budem zaljubljen u njih, ili šta?“ – ona i on bi najviše voleli da mogu izbrisati to što su čuli. Da tih par rečenica ne ukalja sve ono lepo što se trude da nauče decu. Poštovanje sebe, poštovanje drugih, lepo ponašanje, strpljivost, tolerancija, …. nije da sve to uspeva, ali cilj postoji.
Kako bi bilo iskreno postupiti u ovakvoj situaciji? Kao prvo, niti ona, niti on, ne mogu ni da zamisle da su smeli svojim roditeljima reći bilo šta slično. Da ne pričamo o posledicama nečeg tako ružnog izrečenog pre dvadeset godina. Ali, bile bi posve opravdane. Ili su strogi? Strogi što traže samo malo poštovanja za ono što bi svakako učinili za dečake….I…šta uraditi i kako postupiti? Ignorisati te reči? Da li bi to bilo ispravno? Da li bi to pomoglo detetu da shvati, greške, sitne greške koje kasnije u životu prerastaju u krupne ako im se na vreme ne skrene pažnja na to? Oprostiti? Naravno da treba oprostiti, istina je, deca su, još mnogo treba da uče, kao uostalom, i mi odrasli. Oprostiti, ali uz objašnjenje.
Naravno, ovaj put, ona nije imala snage u svom srcu da podigne glas. Bila je povredjena. I on je bio povredjen. Suze su joj potekle niz lice, i ako to nije želela. Ali, tako je bilo, nekako, lakše. Odlučuje se na potez, koji do sada nije preduzimala. Osudite je, slobodno, ali mislila je da je to ispravno.
“Danas mi se više ne obraćaj, ne mogu da razgovaram sa tobom. Sutra … možda, kada me prodje tuga koliko si me povredio. Razmisli o svome ponašanju do tada. Pogrešio si. Jako. Tužni smo zbog toga.“ – reče mu, i spusti glavu sa razmišljanjem, gde li su pogrešili. Grešila je, jer to može reći samo u jednini, jer onaj koji je odgovoran, grešio je zajedno sa njom, ali je izbegao biti prisutan i ispravljati tu grešku. Ostala je ona i dobila neizmernu sreću da neko sa njom iskreno podeli vreme koje je ostalo za popravljanje već učinjenog.
Dečak i dalje pokušava razgovor, ali ne vidi grešku. Zbunjen je. Sada, rekli bi ljudi, možda nije trebalo tako, surov je to način. Trebalo je porazgovarati sa njim. Razgovori….razgovori…ni sami im broj ne znaju. Poneki su urodili nečim dobrim, poneki kao da i nisu vodjeni. Greška mu je naznačena, dovoljno je inteligentan da uz malo dublje razmišljanje shvati. Upravo to vreme, ona će mu dati, jer to je njena, surova i ružna, odluka. Poslaće ih na spavanje, obojicu, poljubiće ih za laku noć obojicu, ali razgovarati sa njim, neće….istrajaće. Teško je, ali se ovaj put mora.
“Dobro jutro, mama“ – kaže on. U očima mu je krivica. Nije siguran da li sme da joj pridje u krevet ili ne…Da li će razgovarati sa njim ili ne.
“Dobro jutro, sine“ – odgovara mu. On se sretno zavlači kraj nje ispod ćebeta, izbegavajući da započne bilo kakvu vrstu razgovora. Jer je nesiguran…Ipak, ona ga pita:
“Da li znaš šta si pogrešio juče?“ – nadajući se da je odgovor potvrdan….
“Znam“ – odgovara on i objašnjavajući sam svoju grešku, dolazi do zaključka da je ipak lepše kada lepo razgovaraju, nego ono nepoštovanje i ružan ton, ružan odnos prema odraslima.
Dokle će to trajati? Do prvog sledećeg problema. Kako ga rešiti? Ne znaju. Uče. Kao i deca. Kroz život. Kroz svaki novi poklonjeni im dan. Kroz svaki novi problem. Kroz svaku novu situaciju. Uče…da nauče kako se kroz život ide, da nauče kako se deca kroz život vode.

15 thoughts on “Jedan običan, novi par, najobičnijih patika

  1. Znas sta znaci,draga Sanja?))Da su kao i ostala deca,ponekada nepromisljeni ,da ce vremenom nauciti da razmisle pre no sto nesto kazu….i jos nesto znaci sve ovo..Da su maminog partnera koji ne mora,a zeli,kako si to lepo rekla,oni prihvatili kao i mamu,da ne razmisljaju o njemu kao strancu,pa da posebno razmisle o svojim recima…Mislim da je to cak lepa potvrda,bez obzira sto su se oni poneli malkice nazahvalno))))Ipak su deca

  2. Veshtichanstvena, hvala ti na ovim rečima. Velika mi je sreća u životu pružena i želja mi je sačuvati je. Mali dečaci, istina je, deca su, naučiće, jedino ih treba navesti na to. Sada da li postoji pravi put i pravi način? Ne znam, trudimo se, svi mi koji ih volimo i koji učestvujemo u njihovom odrastanju

  3. Breskvice, ponekada je teško, ali kada odu od kuće na nekoliko dana, muči nas tišina Ne bih se, iskreno, baš uvek divila svojim metodama, jer…kao i deca,…i mi odrasli često umemo da pogrešimo, ne namerno, ali dešava se. E sad…ako to uspemo da popravimo, tim bolje

  4. Mnogo je teško ne pogrešiti u ovakvim situacijama. Kad pomislim da me čeka taj pubertet, prepadnem se. Svaka čast mama, uspela si da istraješ, a mislim da je najvažnije čvrsto stajati iza svojih odluka.

  5. Sanja, niko nije savršen, a svima je želja da budu što bolji roditelji. Nismo svesni koliko je teško biti dobar roditelj, svoje roditelje ne razumemo, dok se u toj situaciji ne nadjemo… Ma, najvažnija je ljubav, sve drugo se da nadohnaditi njom 😉

  6. Istina, malo zbunjeno i bledunjavo gledamo svoje roditelje, još pogotovo kada izjave onu čuvenu: „videćeš ti kada budeš svoje imala…“ …ili „dao ti bog da bude dva puta takvo dete kao ti, pa da osetiš šta je to“ …i tako, tražila sam, dobila sam pa sada ratujemo u ljubavi

  7. Reminder, ima nešto u tome što pričaš. Danas je moje mladje dete imalo zanimljiv gest: Kopaju ljudi kanale za telefon neki tamo optički, jel…pa zatrpavaju jednako tako. Ja gledam šta mali radi…kad on pruža čoveku 10 din. Nemam pojma odakle mu, niti je važan iznos. Bitan je momenat razmišljanja. Pitam dete šta ti radiš, kaže, plaćam čiki radi ceo dan, a niko mu ništa nije platio. Bi meni pomalo neprijatno, da ne uvredi čoveka, ali…čovek razuman, nasmejao se, kažemo mu uzmite makar da ga naučimo da je lepo misliti i o drugima, čovek, šta će, uzme, namigne i sa druge strane mi uvali nazad pare. Eto, to je moj primer čoveka u detetu.

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.