Život u zgradi – deo treći

Ili…što bi rekli…priča u nastavcima bez kraja. Barem bez sretnog kraja. Barem bez onoga: “i tako su živeli sretno do kraja njihovih života”. Priča o življenju u zajednici. Nekoj vrsti zajednice. Ili bi barem tako trebalo biti. Jer, izem li ga, svi barem na isti ulaz udjemo. Jeste da se posle razdvajamo u levo i desno krilo, ali da nas, ne daj bože, strefi zemljotres ili kakva druga prirodna nepogoda, svi bismo u istom sosu bili.
Naša zgrada, lepa, novogradnja, divan hodnik, divan pogled u veterinarevo dvorište. Kučića i mačića koliko voleš. Da se nadovežem na deo prvi ove priče – prava idila. Mir i tišina. Čak i parče dvorištanca imamo. Čak i garažu sa sve podrumom sa pripadajućim delom svakom stanaru, onako, za odložiti stvari koje nam nisu potrebne u toku cele godine…Da, baš, kada bi se gadjali smrdljivim sirom!!!
GarazaGaraža – pa, da, imamo je. Nije čak ni ona varijanta, plati pa se klati. Ovi bre što je koriste nisu čak ni platili, a klate se, vala, iz dana u dan (čast izuzecima). Kao da je rezervisana za trgovinu automobilima iz Belgije ili već neke druge, prigodne zemlje. Ne znam da li se to meni čini, ali onako, sa terase gledano, ili me mene me moje me oči varaju, stalno neka nova kola vidim da vire odatle, pa još i sa stranjskim registracijama, naravno. I…naravno, ne zadržavaju se dugo u njoj. Taman koliko treba da smena stigne.
Dalje opet, čujemo neki dan, sa našeg, trećeg sprata, terase naše od dva kvadrata površine, korisne, dakako, tu udišemo svežeg vazduha u naša skučena pluća…tupo udaranje tamo – vamo, tamo – vamo, pa uzvik, pa psovka, pa udarac o pod. I onda…iznova tamo – vamo, tamo – vamo, uzvik, psovka, udarac….i tako redom. Kiša paducka, čini mi se…zvuk dolazi iz garaže. Bacim malo bolje pogled (ne bacim ga jako, jel, trebaće mi još) kad ono – dobili smo ping – pong zonu u garaži. E pa…sada već poštujem što neki ne moraju da plate da koriste garažu za automobile, što neki mogu da zauzmu jedno parking mesto u istoj toj garaži i da na njega postave stol za stoni tennis, što neki mogu da dovuku nameštaj od pokojne mame koji smrdi do centra Subotice i nazad, pa okreni tako tri puta…Sad već, kada vidim kako se ljudi lepo zabavljaju u toj garaži, zaista im ne zameram. Čak mislim, trebali bi svima nama koji imamo prelep pogled u dvorište i na garažu (plus kontejneri – ekstra!!!) da naplaćuju gledanje! Hej, pa ne vidja se to svaki dan. Dalje, vidim, čujem neki dan…opet tuptup tamovamo, izneli oni stol u dvorište. E pa vala, neka im je…znaju ljudi iskoristiti našu glupost zvanu ćutanje. Viču, bolje reći, urlaju onako zaneseni….a ja se sve nešto snebivam da pustim decu, u isto to, zajedničko dvorište, da se igraju, varijanta tipa…ljudi spavaju, male bebe i tako to, da ne razbijete nešto i tako redom. Deca me, naravno, samo zbunjeno gledaju i ništa ne razumeju.
Dvorište – da, imamo ga. Naravno. Pa o tome vam pričam. Parking rezervisan za pojedine stanove koji su tako potpisali ugovorom, verovatno i više platili. No hajde, recimo da je to pravično. Mi nekako, ipak uvek nadjemo mesto za parking za čak dva automobila, ispred zgrade, naravno, ne u dvorištu (nisu mnogo fensi, ali naši su i nama su najjači!!!). I uvek uredno stanemo jedno iza drugoga, da ne zauzimamo više mesta od neophodnog.
Dakle, dvorište. Uvukoše mudraci i kontejnere u isto. Navodno su razvlačili smeće na sve strane, pa da ne bi bilo neuredno, eto nama djubreta pod prozore. Sreća, do trećeg sprata baš ne dopiru miomirisi. Ali negde…hmmmm, pa biće da se osete…barem do komšije Jarića, rekla bih. Žao mi je što je kiša baš padala ovih dana, pa je zbrisala sa zida dvorišta poruku koji nam je dragi, poštovani, gore pomenuti komšija (sa opravdanim razlogom, čini mi se) ostavio: “Zatvaraj kontejnere, ili će komšija Jarić sve da ih pošuta na ulicu!!!” Ja ga, časna reč, ne bih ni krivila.
Mi živimo u dupleks stanu. Sada već polako svi znamo šta je to, jer postaje moda (da i mi budemo deo iste), ali za one koji ne znaju, da pokušam dati kratku definiciju toga: to bi bili oni stanovi koji koriste preostali prostor iznad redovno sagradjenih spratova (pod redovno mislim da postoji dozvola za njih), pa se tog iskorištenog prostora u nekim varijantama ostali stanari odriču, u nekim pak zgradama, kao što je naša, nazivaju se stanu pripadajućim ostavama (kod nas je to ostava od 27 kvadrata – a ja pojma nemam da ostavim zimnicu)…Ostatak definicije: u te se stanove, pri tom, reda radi, da bi stigli do tih ostava ili iskorištenih tavanskih prostora, ugradjuju stepeništa, čiji projekat ide otprilike ovako: varimo gvoždje na licinom mestu, sečemo daske, krojimo, onako odokativno, pa uglavljujemo i tako dok ne stignemo na gornji deo stana, pa kako ispadne. Nastavak ostatka definicije: taj, gore pomenuti prostor, onda, koristimo tako, da nabudžimo kvadraturu, kako bismo mogli što bolje da ga prodamo, sad je li funkcionalno ili nije, šta koga briga. To bi bilo to, otprilike, što se tiče definicije. Da naglasim odmah, ja mnogo volim taj stan, zaista, jedino ćemo te očajne stepenice zameniti nekim funkcionalnijim, da dobijemo ispod njih koristan prostor za neki dvosed (tačnije, dvosed je već u radnji, ali stepenice još u garaži kod strica).
Krenula sam, dakle, od definicije dupleksa, da bih vas upozorila da ni vi ni ja nismo bili dovoljno dobro upućeni. Naime, postoji i nova vrsta, ka dnu dupleks. Izmislila ju je naša predsednica kućnog saveta. Ko bi drugi i bio, uostalom tako maštovit. Gospodja Nada. Htedoh je nazvati gospodja Nada sa Prozora, ali to bi zaista bilo neumesno. Ali ponekada se zaista brinem za nju kada je vidim kako troši laktove na istima. Pride, žena ne vidi dobro na blizu. Biće da na daleko sasvim odlično bulji. Pa zatim vreba svoje žrtve, kako neko na ulaz, tako ona na njega, pa kaže,…plati…ili…e da znaš samo šta mi se danas desilo…Ali, da zanemarimo sve to.

Njen dupleks. Žena je bez pardoNatpisna za pare koje joj je izvodjač radova ostao dužan, tražila da dobije deo podruma, upravo onog podruma koji je namenjen i nama, ostalim stanarima, deo podruma koji, čini mi se, nikada neće biti uredjen za svrhu za koju je i pravljen. I dobi žena parče podruma. Parče podruma skoro kao njena garsonjera. Parče tačno ispod njenog stana. Probi žena pod. Napravi stepenice. Ogradi gipsanim pločama svoj veći deo podruma i…eto ti, dupleks. Zar nije?
I onda…ima žena problem. Imaju problem svi koje se garaža doduše dotiče (čitaj: garaža = potpuno isto što i podrum). Pomenuti prostor nikako da počnu uredno zaključavati. Zaključano nam je samo dvorište (uopšte pri tome nema veze što ključ od dvorišta ima gradska čistoća, a samim time može ga imati i pola grada). I…sa tim već kako sledi, desi joj se muka sa kako bih rekla, nekim govanjcima, te ona iskoristi oglasnu tablu i okači poruku na istu, opet. Sad, pošto sam fotografiju slikala u letu, kako me žena ne bi safatala na ulazu, ispade fotka manja nego što sam htela, pa ako neko ne može da pročita, ja ću lepo da citiram šta piše (mislim…valja posvetiti pažnju problemu):
”Već drugi put mi neko dira stvari u garaži. Ovog puta je preterao jer mi je izmedju dušeka gde nije mogla proći mačka stavio GOVNA. Kad budem uhvatila toga ko je to napravio bit će mu mala Subotica. Nada”. Eto, zaista žena ima problem, a ja se tu šegačim sa njom. Jedino, pošto garaža zaista stalno stoji otvorena, ne znam zašto misli da se mačka nije mogla provući, jer ako mačka nije, kako je čovek mogao? Ali, to su samo moje male, besmislene upadice, prosto…neopravdane.
Šta reći…do neki naredni put…nekog novog nastavka…neke nove poruke na oglasnoj tabli….

33 thoughts on “Život u zgradi – deo treći

  1. ja prosto jedva čekam kada dolazim kući da bacim pogled na istu, oglasnu tablu, sve nadajući se da će mi nešto takvo ulepšati dan, ali danas sunčane naočari i pogled dole, jer osmi je…uterivač dugova će da me spopadne na ulazu. Već visimo na tabli kao dužnici…Mangupa ne sme da pita, ali zato mene i u stan uvuče

  2. E pa da nam nije dosadno, vala nije ….kada imala puno vremena procitaj i prvi i drugi deo, jos su bolji imas linkove u tekstu…kada skuvas jednu zamadjijanu kaficu i resis da ne radis nista

  3. 🙂 , nesme mene da navata jer je i ovako popreko gledam. Sretnem ja nju jednom u hodniku , sve ide kuca (svati lupa) na necija vrata i onako pravo za bravu i buni se sto nemoze da udje. Jedva cekam da pokuca na vrata ili da se uvati za bravu pa da joj kazem sta mislim. Ondak ce jos vise da me izbegava. :):):)

  4. E, draga moja, pisah i ja o problemima u zgradi i oko nje. Strašno je to šta sve moramo da trpimo jedni s drugima! A tako je malo potrebno da bi svi bili zadovoljni. Samo malo dobre volje!

  5. Uhuu…kakva zgrada. Stvarno vam nikad nije dosadno. Nije mi jasno kako gospođa Nada zamišlja to „…stavio GOVNA“, jadna žena…koliko je njoj samo dosadno u životu.

  6. eee Sanja ,Sanja … Ta tvoja komsinica pretpostavljam da nema muza.Obicno zene (vecina,ne zelim da vredjam) malo pobrljave pod stare dane ako nemaju musko kraj sebe da se na njega istresaju. Tako ti i moja komsinica nesto prsla od kad je dobila austrisku i domacu pemziju a ostala bez svalera (da ne napisem gori izraz) pa kad je pocela nesto da urla na mene ja je lepo posavetovao da nadje nekog da joj smiri hormone. na to se ona jos i uvredila i naljutila na mene a to joj je bio prijateljski (komšiski) savet. Mozda bi i Nadi trebao tako jedan umirivač hormona pa je nebi zanimala ni govanca ni oglasna tabla ni racuni!

  7. Grande, nije se za šaliti sa Mangupom ja se jako lepo ponašam sa njim, a još se bolje vladam

    Dudo, ima da odvojim vremena i nadjem tvoje postove na tu temu…pa da razmenimo iskustva , mada, uz malo sreće i lepog razvoja situacije, odosmo mi iz priče o životu u zgradi (mada je u suštini simpatično imati ovakve doživljaje)

    Charolija, da znaš, nije nam dosadno sad još imamo zakazan i sastanak na temu garaža, gospodji je dosadno, pa nas sazvala da se pri tom izdere na nas, možda i odem(o), da čujem(o) najnovije zanimljivosti. Na tvoj komentar kako joj je dosadno u životu fino se dopunjuje Slladjanov Hihi i stavio govna, mora da je neko obavio u ćošku što je imao da obavi, pa joj lepo šakačke odneo…nemaju ljudi pametnija posla…

    Slladjane, ako si ti rekao tvojoj, da si joj dobro reko, e…reko si joj!!! Ova dobija novce od sina iz Irske, ali ostade bez švalera, takodje, jel…Možda da ih udružimo? Ili da im pripomognemo da nadju tvoje nazovi „umirivače“?

  8. Apro po tvoje g-dje Nade, mi imamo gazda Milorada, koji je šef naše zgrade! Da, da, dobro ste čuli! On menja brave od ulaza, kada mu se ćefne jer deca protrčavaju kroz ulaz, pa su dva puta razbili duplo staklo na klik-klak vratima! Tako on pop*zdi, uvati alat i brava promenjena. Mi svi u zabezeku, ne možemo u zgradu, pa zvonimo jedni drugima da nam otvore. Znači, menjao je bravu jedo 4 puta ove godine i svaki put moramo da pravimo i nove ključeve. E, tako sam mu jedanput zvonila, napičila ga da se sve pušilo. Nije bre Milorade (naglasak na lo) ovo tvoja prćija pa da radiš sta ti se svidi. Valda i nas ostale, treba da pitaš sta da se radi! E, nedavno mu je umrla žena, pa se bojim DA MU NE PRORADE HORMONI i da ne počne da vrišti po zgradi i dan tura govna, gde im mesto nije! Držim fige!

  9. …da mu ne prorade hormoni, veruj mi, naderali ste, jer po svemu sudeći, Miloooorad je nadj.bo i našu gospodju Nadu sa prozora. Znači, ne mogu da verujem za brave. Mi smo jednom ostali isključani ujutro u pola tri, pa išli spavati u neki hladan stan koji je Mangup još nekim čudom plaćao, pa nam dobro došlo!!! Pa pojela bih ga sa sve bravama i ključevima zajedno!!! Nego, a da se svi vi stanari dogovorite i promenite bravu (peti put…) kada on ode iza ćoška (ako ikada napušta svoju šefovsku poziciju), pa da ga uhvati zbun kada dodje natrag sa pišanja i ne može da udje?

  10. Evo, stigo i ja Bio dva miseca na godišnjem i odma da Vam kažem da sam se odmorio tušta bolje no Vi A ono zbog čeg se javljam je sledeće: ajd da menjamo gajbe, ja imam garsonjeru od dvista kvadrature na metar-dva od susedne zgrade; susetke su sve iznad sedam banki i sećaju se mojih gostiju od pre dvadeset i pet godina, čini mi se i još pride priko toga; daklem, ima da Vam doplatim samo da se menjamo. Jedino što od Vas tražim je da Vaša gajba nije manja od dvista i kusur metrova na kvadrat i da sa prozora mogu mahati ovako I da se oma zna, čim budem gledo u Vaša ledja osećaću se baš ovako Laku noć, i čekam Vaše ponude

  11. tako se i ja osećam kada mi gosti odlaze Dobar ti je oglas Stevo, a za ponude videćemo. Sad prvo idemo prespavati do sutra, pa ako padne neka dobra….eto nas sutra da se javimo

  12. Ha,ha, biće mu Subotica mala… Pazi se ti kokice, ozbiljne su pretnje u pitanju 😉

    Sve mi je jasno čim kažeš novogradnja. Čak odmah zamislim i pogled u veterinarevo dvorište 🙂 Svuda isto…

  13. Hehe, breskvice, osećam se bezbedno, nisam ja, časna reč, čeprkala po govanjcima Novogradnja…ima to svoje draži, samo treba vreme za otkriti ih
    (i ja bih sad posle ovih lupetarija da prodamo stan po vaoooo ceni…eee Kokice, gde li ti je bila pamet (jo…da…pileći mozak ))

  14. Hej, Reminderu nemoj tako glasno, to mi baš i nije neka reklama kako ću sad da ga uvalim nekome? Šalu na stranu, jeste!!! To smo mi i naša slika.

  15. hahahha, izvini moram se smejati svemu ovome, jer sam do nedavno ziveo u zgradi i mi smo imali svoju „Nadu“ baš tako se zvala, dežurno gundjalo, zakeralo ili šta već sve ne…samo me je jednom zaustavila s primedbom da se deca igraju na parkingu u po bela dana i to joj smetalo…, slično sam joj rekao kao slladjan gore :mrgreen: i dodao da poštujemo kućni red i da za ostalo da prostiš da odjebe od mene i mojih… sad smo u dvorišnoj kući i milina 🙂

  16. Sanjaru, šta da ti kažem, pišurija živa. Tom se ili trebaš smejati ili da bežiš glavom bez obzira. Pošto nam se još ne beži, mi se smejemo :yahoo:

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.