…mi smo tvoji dečaci, znamo da znaš, sretnemo se ponekada, provedemo i neko vreme zajedno…no, nismo sigurni, poznajemo li se? Hteli bismo ti se predstaviti, bilo bi nam drago da nas poznaješ, znaš…mi te volimo…Sećamo se…u izmaglici sad već doduše…kakav si bio, šta smo radili ili šta nismo radili…sećamo se, no, kakav si sad?
Oznaka: sreća
Pomalo turoban osećaj…
Koliko godina? Ne znamo. Želimo li da znamo? Kako ih trošimo? Postoji li recept za pametno trošenje vremena, godina nam ponudjenih? Postoji li šansa za napraviti neki aneks ugovora ili slično…ako primetimo nedostatke u ispunjavanju onoga što smo očekivali od potrošenog?
Nemoguća misija
Te…peri uši, kosu, zube, kao konj…kad dodje kući ima prvo zube da mu gledam jel se žute kao uskršnja jaja ili se šljašte beli kao haljina u mlade…Te nemoj u trenerici uveče, te idi u trenerici preko dana. Pa onda – gaće se menjaju svaki dan, kupa se svaki dan, ne smrdi se, čarape se menjaju pre nego što se ukoče, vežbe se rade svaki dan, ne svadja se, ne turaju se slušalice u uši u društvu…Trenerica se diže da guzica ne viri iz nje…
Reči koje su nedostajale
Ne volim proleće. Sav normalan svet ga voli. Ali ja ne. Pa valjda se i ne uklapam u sve normalne ljude. Jer, da sam normalna, sada bih upijala sunčeve zrake i bila zahvalna na D vitaminu kojima će početi sunce da nas zasipa (dok ne krene da nas bije ona rupa u ozonu…). Ali jok, ja radije cvrčim, patim, tugujem za zimom. Tako mi je lepše. Tako mi je lakše. Lakše je tugovati, nego uživati u pruženom svetlu. Lakše je prepustiti se, nego upustiti se u borbu. Lakše je pun saveta biti, dobre teorije, podloge za zdrav i sretan život…
Slonovi sa naslovnice
…čak…vrlo često, uzde nam ispadnu iz ruku i samo nas prava ruka može vratiti nazad u sedlo…smirena, čvrsta, odlučna…i usmeriti…da kroz život koračamo sigurnijim koracima….svesni da uz sebe imamo oslonac…koji će biti tu da ne padnemo…a opet…čak i ako padnemo…biće tu da…
Širok osmeh i fali zub
Trči ona – osmeh, od uveta do uveta, al…malo šupalj. Do sada je bila zavodnica sa jednom rupom za slamčicu, sada može i tompus da turi (eh…kada bi joj roditelji samo dali…). Sva sretna razmotava salvetu i pokazuje svoj ulov: još jedan zubić je ispao…
Mirna luka
Nešto mi pritiska dušu. Teret prošlosti koji me grubo prati i uspešno onečišćuje sve lepo što imamo danas. Sve lepo, što je došlo spontano, neočekivano a taman na vreme. Ne mogu ga se otarasiti, kao da je vezan nekim olovnim lancima i vuče me u dubine, dok ne dodjem do…
Kožni novčanik
Neka je nevidljiva ruka u njega upakovala sve što je mislila da je potrebno da podmiri život. Stavila je šaku zdravlja u prvu pregradu. U drugu je stavila zrno ljubavi. U treću je stavila parče duše. U četvrtu razum. U pregradak za sitniž ugurala je po koju kovanicu emocija u raznim vrednostima.
Sreća u izmaglici
Sedela je sama u sobi, na krevetu. Telo joj je podrhtavalo u ritmu koji nije dozvoljavao predugo zadržavanje na jednom mestu. Teralo ju je da se uznemiri, da prošeta, napeto, po kući, domu, koji nekada ulivaše mir, toplinu, odmor…
5. oktobar
Dan moje mame…
ničiji više…
Mislite da imate nešto za reći?
Mislite da ovaj dan ima drugi smisao?
Da je simbol nečeg većeg?
Nečeg značajnijeg od jedne osobe,
jedne jedine…neponovljive…
moje mame? […]