Reči koje su nedostajale

Ne volim proleće. Sav normalan svet ga voli. Ali ja ne. Pa valjda se i ne uklapam u sve normalne ljude. Jer, da sam normalna, sada bih upijala sunčeve zrake i bila zahvalna na D vitaminu kojima će  početi sunce da nas zasipa (dok ne krene da nas bije ona rupa u ozonu…). Ali jok, ja radije cvrčim, patim, tugujem za zimom. Tako mi je lepše. Tako mi je lakše. Lakše je tugovati, nego uživati u pruženom svetlu. Lakše je prepustiti se, nego upustiti se u borbu. Lakše je pun saveta biti, dobre teorije, podloge za zdrav i sretan život, nego u istom zaista i živeti.

Kraljica Majka imala je jednu bistru izjavu u toku izliva pameti mom starijem sinu: „Put sreće i poštenja je teži put“. Istina. Ne zato što je to Kraljica izjavila, nego zato što zaista i jeste tako. I za jedno i za drugo treba voditi konstantnu borbu sa samim sobom, kako ne bi posustali i prepustili se onom sivom, onom ružnom, lošem i tužnom.

Dogodi se tako, jedna ružna stvar. Ono ružno što korene vuče u prošlosti, ne tako davnoj. Čujem, tako, još po neku ružnu reč. Pogodi me. Kažu mi nešto loše, učine nepravdu, ja je osećam. Celom sobom. U potpunosti me savlada. Dozvolim to. Samo malo i prepustila bih se cela.

Mangup je imao jednu stidljivu rečenicu da mi kaže. Oklevao je. Nije želeo da me povredi. Zamolio me je da ne trošim energiju na ono ružno što mi se dešava, nego da se uživim u sve ono lepo oko nas i da je na to trošim bez žaljenja. Na trojicu mojih muškaraca.

A ja se zapitah, zašto je oklevao? Zašto je mislio da će me povrediti? Možda zato što dozvolim onome ružnom, prljavom i tužnom da me uzme sebi, obuhvati, kao rukama oko vrata i guši, guši…ne prestaje. A ja, kao statua, stojim, ne mrdam, samo održavam neku jadnu ravnotežu i trudim se da ne puknem o zemlju. Otpor ne pružam. Ne dovoljan. Kao da sam isključila onaj deo sebe koji oseća potrebu da se bori, uhvati u koštac sa nevoljama i pobedi ih. Jednu za drugom. Obori ih na kolena, da mole za milost i oproštaj i udalje se daleko od mene…

Ne sećam se tačno kada sam ga isključila. Negde u toku zime. Te zime koju volim. Volim njeno belilo, volim njene tmurne, a ipak svetle dane. Volim njenu hladnoću…a opet…toplinu u sobi. Volim je, deo mene je. Uvuče mi se u kosti. Teško mi je rastati se od nje. Moraću primiti sunce u naručje. A to je teško. Potreban mi je period adaptacije, prilagodjavanja…prihvatanja novih uslova, novih okolnosti. A to mi ne ide uvek jednako dobro.

Za sreću se treba boriti. Sreću treba čuvati. Sreću treba stvarati iz dana u dan. Paziti je, negovati je, hraniti je, voleti je. Tuga je mnogo lakša. Jednostavnija za primenu. Jednostavnija za konzumiranje. Ona dolazi sama od sebe, nepozvana. Ne moraš je ni negovati, ma … ne moraš ništa sa njom raditi, ona radi sve za tebe i uzima sve od tebe. Dolazi kao nepozvan gost, ne čeka pozivnicu. Tuga je prijatelj za slabu dušu, hrana za bol.

Imam ja snagu za sreću. Mogu ja to podneti. Mogu je izdržati. Samo se uspavala u meni. Iscrpela je moja draga zima. Probudiću je ali sama, bezuspešno…No, imam pomoć, hrabre putnike uz mene. Pomoći će mi, da ponesem teret…težak teret… lepog, mirnijeg života. Biću hrabra i odabraću i ja taj teži put…put sreće i poštenja. I ko god želi na tom putu da nam se priduži, mesta ima, sreća je široke ruke…

24 thoughts on “Reči koje su nedostajale

  1. O Sanjočka kako si ovo sve lepo napisala! Naravno da ćeš izabrati teži put, jer ona stidljiva rečenica, od tebi dragog i voljenog čoveka, pametno je sročena i ne bez razloga.

    Treba da se prepustiš suncu, ono ti snagu daje. Nije lako, verujem ti, promena je ogromna, ali i divna. Gledaj svoje ptiće i gledaj drveće, cveće, grmlje, sve se budi, pupi, raste, cveta!

    Divno je!

  2. Eh, Kokice moja draga, vidiš šta radi proleće: prvo natera sneg da se otopi, i ono drugo, natera tebe samu da napišeš lep tekst, pomalo melanholičan, ali nadahnut baš prolećem, onim dobom godišnjim koje te prodrma, od glave do pete :yes: Lepi pozdravi iz susedstva! :bye:

  3. Upravo to, ne trosi snagu na gluposti. Sad s druge strane, lako je svima nama drugima dati koristan i lep savet, ali kad smo u pitanju mi, savete znamo kao pesmicu napamet, ali se ipak trosimo na neke stvari koje kada ostanu iza nas budu ne toliko vazne od onih koje su uvek tu pored nas i cine nas srecnim.

    Ja ne volim zimu, ali sa opreznoscu sunce i taj vitamin D prihvatam bez adekvatnih zastita na kozi.

  4. Kokice draga šta god da te muči sigurna sam da će ubrzo proći.
    Često sam razmišljala o tome kako nam malo treba da budemo nerećni, a opet ne znamo da čuvamo i branimo sreću.
    Suviše lako padamo u očajanje, ne cenimo to što nam je Bog dao, zdravlje, ljubav, zdrav razum, porodicu…
    Dozvolimo da nas muče stvari koje i nisu presudne za našu sreću. Znam, svi smo takvi.
    Ali sve to se okrene u jednom danu, sutra će već sinuti sunce i ti ćeš videti da sunce prija :good:

  5. Ivane, pročitao si ono što sam htela reći. Kroz sve postove i komentare znam biti bistra, teorija mi je dobro poznata, al’ praksa veoma često zakaže :negative: No…idemo dalje, dok imam popravni, dobro je :whistle:

  6. Breskvice, istina je sve što kažeš :yes: I opet, znam teoriju al nikako da je do kraja sprovedem u delo. Živciram se i za ono za šta ne treba. No, proći će, pregurala sam i bedastije stvari :good:

  7. Pametna si ti.. 😉

    Hej, ne znam da dajem savjete, ne volim, ne želim, nisam lik koji je dovoljno pametan za iste..samo ću ti reći kako ja to činim- mene stalno nešto `oće da obori dole, i bogami i obara..ali sam i ja tvrdoglavo magare, pa se opet iznova i iznova dižem..mislim da ima nekog čara u tome dok se stalno dižeš..kao da kažeš „mamicu vam, evo mene opet“.. 😉

    pozzz 🙂

  8. :crveni: Milko, da sam pametna, ne bih ni morala pisati ovakve tekstve, već bi ih živela bez razmišljanja :namig: :whistle: Što se saveta tiče, ma…ponekad ih je nezahvalno deliti. Ovaj tvoj (i ako ne savet, jel…) mi se svidja…mamicu vam vašu, evo me opet, dobar!!! :good: :yes: :pozz:

  9. Exxx, imala nameru još davno. Ne znam zašto sam odustala. U zadnje vreme…nikako da stignem išta da pročitam. Možda je to sramota ali iskreno ti kažem :mail:

  10. Put postenja i srece je stvarno tezi put. Dokazano gomilu puta, i ne mozemo nista protiv toga. Svako ko je dobio nesto na brzaka i bez truda nije mnogo uziveo u tome. Ili ako jeste, i dalje se osecao prazno. Svi imamo snage za srecu, samo je potrebno da to shvatimo. Lepa prica.

  11. Sopran, hvala ti. Ono što dodje na brzaka i bez truda ne umemo da cenimo, te verovatno i zbog toga izgubimo. Sve ono što teškom mukom steknemo, brižljivo treba i da čuvamo, jer smo svesniji vrednosti toga što imamo. :good:

  12. Sopran, tako je to :yes: samo ponekada dok se borimo za to, nismo baš najsretniji ali kada to ostvarimo, shvatimo da je trud bio vredan (alaj sam ovo sročila…) :good:

  13. bravo, potpisujem – zimi možeš da se skijaš napolju i greješ pored vurune, a leti ne možeš da se greješ napolju i skijaš pored frižidera 😉

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.