Na optuženičkoj klupi

Zgrada. Velika gradjevina. Obložena mermerom. Hladna. Kao i sve što se u njoj dešava. Još jedna zgrada. Velika. Stara gradjevina. U centru grada. Toplih, bordo tonova. Topla kao i ono što se u njoj dešava. Ona prva razdvaja ono što ova druga spoji. Druga  – kao noć u kojoj ne razmišljamo o sutra. Prva – kao dolazak neočekivanog sutra.

Hodnik. Unutrašnjost mermerne zgrade. Hladni stepenici, užurbani ljudi sa aktovkama u ruci. Svi u nekim problemima. Svi jure. Ona sedi. Na optuženičkoj klupi. Kakav je zločin počinila? Zločin iz strasti? Zločin sa predumišljajem? Šta je njen zločin? Preskupa deca. To je njena optužnica. Kakva će biti presuda? Hoće li biti u njenu korist ili njegovu? I dobija li iko u ovom slučaju? Ima li pobedničke strane? Ili samo krivci? Ili samo krivac? Ona je kriva. Dušom i telom, jeste.  Jer nije popustila. Jer se borila za decu. Jer smatra da zaslužuju sve što i sva druga deca ovoga sveta.

Sedi. Razmišlja. Kako će sve to proći? I kako uopšte može da prodje susret dvoje ljudi koji decu dele i ništa više sem toga? Kako može proći borba oca protiv svoje dece? Borba protiv njihovih interesa umesto za njihove interese? Kakav apsurd. Kakva ironija. Čovek se bori za svoja prava kako bi obezbedio sebi bolje uslove za život, a sve u cilju mogućnosti pružanja deci boljeg sutra. Čuje li neko nelogičnost koja odzvanja iz ovih redova ili je to samo u njenoj nemirnoj mašti? Nekom njenom imaginarnom svetu, gde se svi roditelji za svoju decu odriču…Čovek se bori za prava svog još nerodjenog deteta preko prava svoje dvoje rodjene i već poodrasle dece.  Nije li to prilično tužno? Ili je i to tužno samo u tom njenom svetu, svetu fantazije i mirnog života?

Ponosna je. Na svoju decu, na svog partnera, na sebe. Jeste. Može da šeta uzdignute glave. Može da upre pogled u svačije oči i da ga ne skida. Ona to može. Oni to mogu. Jer su zajedno uz njih. Jer pružaju deci ono za čime ona žude. Ljubav, toplinu, podršku, opomenu, savet, zagrljaj, poljubac, grdnju…Toplu sobu i pun stomak. Sličice za album i tazose za album. Budno oko na treningu, osmeh na vratima po dolasku iz škole. Kašikicu leka za zub koji nikako da naraste. Strogu ruku za odgovornost u školi. Razgovori, razgovori….crtani filmovi na okupu u nedeljna popodneva, kratko ležanje uz njih za lakši san i bolje jutro. Poljubac u sred noći i ušuškivanje otkrivenih ledja. Bolji i lošiji dani. Dani uz osmehe, dani uz suze. Ali su to sve njihovi dani. Njihovi zajednički dani.

Sretna je. I pored toga što je na optuženičkoj klupi. Sa ponosom sedi na njoj. Ona je dobitnik. Bez obzira na presudu koju neko ovekoveči na papiru. Jer to je samo papir. A papir trpi sve. Deca ne. Deca ne trpe uskraćenu ljubav. Deca vole i ljube. Dok su deca. Dok ne narastu. Deca rastu. Postaju ljudi. Kada deca postanu ljudi, vole i dalje. Ali njihova ljubav postaje manje nesebična. Ljudi shvataju ono što mala deca ne shvataju. To će biti krajnja presuda. Njoj i njemu. Njemu – tužiocu, njoj – optuženoj. Presudiće im u svojim glavama ozbiljnih i zrelih ljudi. Na osnovu života koji su vodili, na osnovu života koji su im pružili.

Mirna je. Njena je duša čista. Dok je ima i dok joj ona energija koja život znači to dozvoli, biće uz njih i voleće ih, davaće im, pružaće im. Ako treba, grdiće ih. Nisu sretni kada to radi. Ali mora. Ljubiće ih, jer to vole, jer zaslužuju. Jer su dobri dečaci. Pomoći će im, koliko to može, koliko to ume. Hoće, ima podršku, lakše joj je. Nije sama u tom teškom poslu koji se roditelj zove. Usmeriće ih, njih dvoje, zajedno, da postanu ljudi, dobri ljudi, pametni ljudi, pošteni ljudi. Ljudi koji će nadalje svoju decu ljudima napraviti. A on, tužioc, biće sam svoj sudija, učinivši sebe gostom u njihovim životima. Presudiće sam sebi, osudom na gubitak dečijeg zagrljaja. Jer, deca su ta koja bezuslovno vole onoga ko se roditeljem zove. Ali on tu dečiju ljubav nikada osetiti neće. Jer…sam je tako izabrao…

32 thoughts on “Na optuženičkoj klupi

  1. Ponekad mi u ovakvim tvojim tekstovima nedostaje pisanje u prvom licu. Kao da bih volela da čujem tj. pročitam „…sretna sam…mirna sam…moja duša je čista…ja to mogu…mi to možemo.“ :good:

    Imaš sva prava da budeš ponosna na sebe i porodicu koju imaš. Ti si velika i jaka žena, pre svega dobra majka i sigurna sam da ćete sve to lepo izgurati. :good:

  2. Na zalost i ovakve stvari se desavaju… Ponekad nam se cini da ne mozemo da ih prebrodimo, ali kada se posle osvrnemo sve izgleda smesno. Tako ce biti i sa ovim, ubrzo ce biti gotovo i bolje po zenu koja sa ponosom ceka svoju presudu 🙂

  3. Danijela, naravno da ćemo izgurati, moramo. O tome da li će se neko opametiti ili ne…njegov problem. On i onako živi u ubedjenju da smo mi ti koji ne valjamo. Pa, ne možemo mu promeniti mišljenje. Gubi važne trenutke dečijeg života, to se ne može vratiti.

  4. Charolijo, to što ponekada pišem u trećem licu je zato što mi se tako dopada. Prija mi. To ne znači da se ičega stidim ili želim prikriti da sam to ja, moja duša, moja osećanja. Znaš i sama da je ceo blog u suštini u tom duhu pisan. I onako sve kasnije ispliva u komentarima. No, svi vi znate da je svaki post najvećim delom istina, retko kada je mašta. To je moj način da prikažem svoju dušu i svoja osećanja, a ne sebe ili svoju autobiografiju. Suština je, dalje, da nisam jedina koja se tako oseća i mnoge se žene (pa zašto da ne i muškarci) mogu poistovetiti sa tom pričom i tim osećanjima. To je dodatni razlog za treće lice. Dakle, ni u kom slučaj stid od bilo čega, jer, kako sam naglasila, mogu komotno šetati uzdignute glave i biti ponosna na nas :yes:

  5. Sopran, da…dešavaju se, verovatno i više nego što mislimo i mnogo gore od ovoga. Ovo je samo sitnica u moru ludih i ružnih stvari koje sve nas okružuju. Ovo će biti gotovo. Doći će nešto novo, možda neki novi izazov koji treba da prebrodimo i koji će nas ojačati i za nijansu mudrijima učiniti. Važno je učiti i napredovati.

  6. Daleko od toga da sam pomislila da se nečega stidiš. Sve suprotno od toga. Kao što sam rekla toliko imaš razloga za ponos. Možda bi moj komentar drugačije zvučao da sam prvo napisala drugi, pa prvi deo. Sviđa mi se tvoj način pisanja, ali prosto mi ponekad fali to tvoje JA. :good:

  7. Charolijo, razumemo se. No, ja inače, u razgovoru, ne volim mnogo da namećem sebe i svoj život (sem kada je u pitanju posao, onda sam glasna). Često saslušam druge, pa kada dodje red na mene, taj neko odjednom nema više strpljenja. Odlučila sam da ne zamaram ljude pričom o svojoj deci, jer izgubi onu lepotu kada tako ispričano ode u vetar. Možda je i to jedan od razloga za treće lice…No, suština je, ne želim da vodim dnevnik online, nego da napišem post u kome će se i drugi ljudi moći identifikovati.

  8. Znaš šta ja mislim o svemu, da se ne ponavljam. Uf, besna sam i ponosna. Besna, zna se na koga, a ponosna na tebe, Mangupa i tvoju divnu decu.
    Svaka vama čast, a „onaj“ brižni će već dobiti po zasluzi! :maul:

  9. Nisam ni ja zlobna ali, ako je po pravdi Boga, mora ispaštati svoje greške. Ima odraslu, divnu, zdravu decu a zakida na njima u korist deteta koje se još nije ni rodilo! Ma, kakav je to otac? I TO se zove otac?
    No, važno je to što ti kažeš da vama bude dobro i da tako i ostane. A ti ne treba da se osećaš kao da si na optuženičkoj klupi. On je taj koji je kriv! :irre:

  10. Dudules, nisam ja mislila da si zlobna ni u kom slučaju (danas sve nešto pogrešno kažem i uradim…), nego to ja imam stalno grižu savesti u glavi da ne bude kao da mu želim zlo. Jer ne, ne želim. Želim samo nama dobro i to je istina, tako kako kuckam ova slova. Ne osećam se zaista krivom, samo sam to na ovaj način prikazala.

  11. svaka cast na smirenju, nadam se da cete ostati tako srecni, to je najvaznije. nego, meni je potpuno neobjasnjivo kako ljudi dospeju od toga da zele decu do toga da su najljuci neprijatelji…

  12. Magi..nismo čak ni najljući neprijatelji, on jednostavno nije prisutan u dečijim životima. Možemo se svadjati jedino oko novaca. A izem ti sve kada moraš otimati od oca da bi pružio deci ono što im je potrebno. Mada, oni svakako imaju sve što im treba, zahvaljujući svima nama koji jesmo u životu malih dečaka :heart:

  13. Citajuci ovo morao sam da se i ja oglasim, imam dva krasna klinca i nema te sile koja bi me naterala da se odreknem roditeljstva. Ne razumem takve ljude :neeeee: verujem da ces izgurati imas svu moju podrsku.

  14. Mohikanac, pozdrav i hvala što si se oglasio. Izguraćemo, hoćemo, hvala na podršci :yes: Kako da kažem…nije se on odrekao roditeljstva, jedino ga obavlja 5-10 dana godišnje :wacko: (hmmm, ako je to uopšte moguće za tih par dana…)No, to je, je li, njegov problem. Mi imamo tu sreću da uživamo u dečijoj ljubavi, e sad, osuda, presuda…za to ćemo lako. Glava gore i pičimo, pa ma kako bilo :good:

  15. Ma nisam ni ja pomislila na zlobu, ni tvoju ni svoju, taman posla. Ne daj bože nikome zla. Biće kako bude, tvoja deca imaju majku i Mangupa a oca, hm, na malu kašičicu, pa će verovatno toliko i on sam dobiti od njih, sve po zasluzi! E, tako treba po pravdi Boga! Oprostiti, al’ nikad ne zaboraviti!

  16. Dudo, eto…ovaj vikend će nam uzeti kašičicu NAŠE dece. Pa nek se najede, ako to njemu utoli glad…

    Breskvice…sve je to ok, usponi i padovi. Sad sam valjda još dole, ali putanja je uzlazna, nadam se…

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.