Neka je nevidljiva ruka u njega upakovala sve što je mislila da je potrebno da podmiri život. Stavila je šaku zdravlja u prvu pregradu. U drugu je stavila zrno ljubavi. U treću je stavila parče duše. U četvrtu razum. U pregradak za sitniž ugurala je po koju kovanicu emocija u raznim vrednostima.
Kategorija: Razmišljanka
Sreća u izmaglici
Sedela je sama u sobi, na krevetu. Telo joj je podrhtavalo u ritmu koji nije dozvoljavao predugo zadržavanje na jednom mestu. Teralo ju je da se uznemiri, da prošeta, napeto, po kući, domu, koji nekada ulivaše mir, toplinu, odmor…
Dok ludilo razmišljanja ne prodje…
Jurnjava i brzi život vode me u zaborav. Ne stignem ni upamtiti ono čega želim da se sećam. Jer to čega želim da se sećam proleti kao tren, a ono čega ne želim, uporno dolazi kao dosadni predsednik kućnog saveta na prag mojih uspomena, dosadjujući svojim ružnim nametanjem…
U laži su kratke noge
Haos, nered, rušenje, sastavljanje, lupanje, bušenje, krečenje, gletovanje, guranje, tesnac, prašina bile bi reči kojim bih opisala dane iza i pred nama. Jes….tako nam i treba kada bi mi fensi stepenice u stanu, a ne one sklepane na licinom mestu od komada gvoždja i dasaka. Eno ih…naše nekadašnje stepenice…
Biti drugačiji
Razmišljam o različitosti. Postoji li tako nešto? Kako se u suštini zaradi epitet različit? Postoji li osnova od koje se kreće, gde smo svi jednaki, pa se sva odstupanja mere kao na grafikonu…ispod crte i iznad crte? Kao neka statistika ili šta? Hodati kroz život kao i svako drugi, hodati kroz život…
Utisak
Šta se dešava kada se nekoliko tvojih reči gubi u moru reči tvog sagovronika? Šta se dešava kada tvoje reči naidju na zid samozadovoljnih ljudi željnih slušača? Šta se dešava kada tvoje reči ne nadju toplo krilo u razgovoru sa prijateljem? Da li nam je on i dalje prijatelj i bio li je?
5. oktobar
Dan moje mame…
ničiji više…
Mislite da imate nešto za reći?
Mislite da ovaj dan ima drugi smisao?
Da je simbol nečeg većeg?
Nečeg značajnijeg od jedne osobe,
jedne jedine…neponovljive…
moje mame? […]
Kada skazaljka ubrza više nego što treba…
Vreme…tako relativna stvar…uvek neka borba sa njim. Prolazi kao trkač na duge staze…sigurno, umerenim tempom, a opet brzo, dok se kraj ne nazire, niti je unapred ucrtan cilj, niti treba da bude. […]
Kraj puta
Bilo je nekih osam ujutro…kada je počelo njeno radjanje. Ne verujem da su porodjajne muke njenog stvaraoca bile izuzetno bolne, čak ne verujem da su bile bolne uopšte. Bilo je pitanje samo isčekivanja njenog dolaska na svet. Da svojim prisustvom ulepša dan, ulepša trenutak ili dva, da ostavi trag da je postojala na ovome svetu,
…film…
…u polumraku sobe,
zavučeni pod prekrivač,
ti i ja…
i horor film.
Nista romantično u tome nema.
Ali kada poskočim