Prosjaci ljubavi i nepravedne sudije

…dobila je jednostavan utisak da se ipak…i ako je napustio njihov život…sve i dalje vrtelo oko njega. Njihova sreća, njihova tuga, njihov radostan ili tužan dan. Ostavio je pečat, žig, koren  prošlosti koja ih je pratila svaki dan. I ako…gledajući napred, boreći se da nastavi svoj život što je bolje moguće…pa čak, mnogo bolje nego što je mogla u njegovom prisustvu…neki raniji dani boleli su je kroz njenu decu. Neki naredni dani…takodje. Svaka njihova suza zbog njega, svaka njena suza zbog njih…svaka njihova ružna reč upućena njoj….kazna…za sve ono što njemu ne mogu i ne žele da presude. Kazna njima, koji su uz njih. Kazna, jer on nije. Kazna – za sva obećanja koja oni jesu ispunili a on nije.

Boli. Boli jako. Deca kao prosjaci za mrvu ljubavi koju će dobiti kada on odluči da im je sebično prospe. Prosjaci koji čekaju da nadje mesta za njih. Prosjaci mali koji i ne znaju da on mesta naći neće. Ulio im je nadu…koja će zauvek ostati u njihovim glavicama da čeka svoje ispunjenje. Nada, da će jedan otac jednom naći mesta da im par noći pruži san u njegovom domu.

Roditelj. Roditelj koji nije spreman odreći se svog udobnog sna, pokriti svoju decu u svom krevetu, poljubiti ih za laku noć u svom domu…i…taman i na podu, leći kraj njih ali biti sa njima barem nekoliko noći.

Roditelj…koji skoro svako veče legne sa njima…na barem nekoliko minuta…jer…to je ono što vole…to je ono što im prija. Roditelj…koji zbog jednog izostanka u ležanju sledeći dan dobije porciju neiskrene mržnje, reči koje tako bole…reči pretnje od deteta…mami…koja sve čini da oni ne pate. Reči izrečene u afektu nekog nezadovoljstva, verovatno ne čak ni prema njoj…ali ipak, udarac za nju.

Deca…koja nakon kratkog vremena shvate da su povredili pogrešnu osobu…ali i onda još nisu svesni besa, razočarenja i nezadovoljstva koje osećaju prema njemu. A sve to – neće mu nikada ni pokazati jer u srcu kriju pritajeni strah…strah da ako njemu urade sve to što rade njoj, on više neće doći da ih vidi. Barem to behu reči malog deteta…

Tužno je…samo to…tužno. Stiska grlo jedne majke, kao surove ruke nekog neprijatelja obavijene oko njenog vrata…sve više tera joj suze na oči i svaki dan postaje sve teži, jer…budi se u strahu kako će joj svu ljubav tog dana vratiti njena deca…da li će joj taj dan suditi za njegova dela ili će je poštedeti tog bola…

4 thoughts on “Prosjaci ljubavi i nepravedne sudije

  1. Toliko retko pišeš Sanjočka, da zaboravim i da svratim! Žao mi je što sam ovo propustila, mada, tema je uvek aktuelna.

    Ma, razumem te skroz, razumem decu koja odrastaju sa jednim roditeljem (ista situacija, samo što su moje bile starije i nisu ni navikle da ih otac uspavljuje).

    Najteže je tebi da gledaš tugu i strah u njihovim očima! A otac, šta reći za njega, sem da se ponaša kao djubre prema svojoj deci, prema svojoj krvi! Čudo jedno, sve sam to prošla, mada, devojčice su malo drugačije. Nije bilo pitanja te vrste, moguće zato što su bile starije!
    Znaš šta bih ja uradila tom skotu? :maul: :maul: :maul: :maul: :maul: Svaki dan, po jedna porcija, dok se ne dozove pameti. Ako i to ne pomogne, onda u ćorku! :prst:

  2. Duduška :whistle: ne pišem ja retko :nasmeseni: Uglavnom ne pišem, no, ponekad poželim da ostavim po neku emociju na našem blogu iz ljubavi prema istom i to su ovi, povremeni tekstovi :good: Nemam vremena za blogovanje, kao što se da primetiti :mail:

    Njihov tata…nemam ti ja volje ni živaca upućivati ga u život i šta bi trebalo sa decom, šta ne. Ako on sam ne zna, njegov problem…saznaće u nekom kasnijem delu svog života da je trebalo…. :wacko:

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.