Put izgubljenih dečaka

Zvonilo je za kraj časa. Upakovao je knjige u torbu, pravac čiviluk, jakna, kapa i sve po redu, pa sve u društvu drugara origami majstora – pravac kući. Po već ustaljenoj ruti, pozdravili su se na ćošku, pa jedan levo, drugi desno. Onako mali i sitan, žurio je, da mu se mama ne brine. Navikla je na njegovu odgovornost i imala puno poverenje u njega.
Ustaljena ruta podrazumevala je najsigurniji put do kuće, sa što manje velikih raskrsnica i sumnjivih uglova. Iznenadili su ga drugari. Ako se drugarima mogu nazvati…

Jačanje imuniteta na glupost

Nemrem virovat kako me je Nemresbilivit turio u razmišljanje. No dobro, nije da sam baš preterano puno razmišljala, al’ me jednim postom sa ogavnim naslovom koji mora da ti privuče pažnju, naterao da se trgnem i zaustavim curenje tečnosti iz očiju, zadnjih, pa…dva – tri dana…
A što curi – nemam pojma. Valjda – sakupilo se. Čega? Viška vode u organizmu, pa sad krenulo sve tamo kao na izvoru. Zašto baš tamo, pojma nemam, valjda su ostali kanali prezasićeni…

Moj porok (nije da nemam i drugih…)

Pa sram vas bilo, stidite se! 3 minuta stida za kaznu 😉 ! Pa mislim stvarno…pa da li je to u redu? Pa mislim…mi se tu (nije da je mangup mnogo sretan zbog toga, ali svidja mu se) presvlačimo po šesnaesti jubilarni put i niko da nam kudi niti hvali odelo.
Sad da kažem – mislim da je ovo ono pravo…bojim se, to sam rekla sebi i zadnji put…pa je Stevo lepo rekao da će biti dobro zimsko odelo (ne baš od reči do reči….ali suština je ta…)…a ja se mislim – ma neće, ovo će da ostane.