Put izgubljenih dečaka

Zvonilo je za kraj časa. Upakovao je knjige u torbu, pravac čiviluk, jakna, kapa i sve po redu, pa sve u društvu drugara origami majstora – pravac kući. Po već ustaljenoj ruti, pozdravili su se na ćošku, pa jedan levo, drugi desno. Onako mali i sitan, žurio je, da mu se mama ne brine. Navikla je na njegovu odgovornost i imala puno poverenje u njega.

Ustaljena ruta podrazumevala je najsigurniji put do kuće, sa što manje velikih raskrsnica i sumnjivih uglova. Iznenadili su ga drugari. Ako se drugarima mogu nazvati. Iznenadili su ga – ali na sasvim pogrešan način. Deca, jedanaestogodišnjaci. Za pojam razumnog bića – još jako mali za grubosti koje umeju da nanesu. Ne mogu čak ni reći nesvesno, već naprotiv, vrlo svesno, smišljeno, namerno, zlobno i zavidno.

Iznenadili su ga i preprečili mu put. Vredjali su ga, čupali i gurali. Zašto? Da li im je dao dovoljno dobar razlog? Da li im je dao razlog uopšte? Da li im je bio potreban razlog ili samo meta? Podložna meta. Dobroćudno dete, koje izbegava svadje, nevolje, agresivne reakcije, bilo kakve neumerene ispade. Jedno mirno, vaspitano, inteligentno, vredno i radno dete. Dete uz koje i origami majstor postaje mnogo smirenije dete. Dete, koje zrači mirom i toplinom.

Ipak – uz sve nabrojano, dao im je dobar razlog. Sebe. Takvog kakav jeste. Zbog svega što oni nisu ili ne uspevaju da budu. Zbog svega što njemu polazi od ruke a njima ne. Zbog toga što oni iz sebe crpe ono loše, negativno a samo kada bi se malo potrudili, mogli bi pružiti jednako dobrog koliko i on, dečak koga su maltretirali. Potrebna je samo želja, hrabrost, biti ono što jesi, biti dobar, uzoran, biti ono što je teže biti. Ovako, prepuštajući se lakšem, nizvodnom toku, dozvoljavaju reci nestašluka da možda preraste u nešto mnogo veće, da se uzburka, pretvori u bujicu ružnih i grubih dela…a tada…tada će već biti kasno da se bilo šta promeni.

Možda će i pokušati,…ali…sve će biti mnogo teže. Prepreke će biti mnogo veće a posledice jednako tako oštre kao nepravda koju ovako maleni nanose svome drugaru. Nanose mu tugu i uživaju u tome. To je još veća ironija cele priče. To ih čini zadovoljnima, to ih čini uspešnima. To ih čini boljima od njega. U njihovim očima i njihovoj duši.

Kome treba pružiti pomoć? Malom, dobroćudnom dečaku, koji se nije odupreo, koji nije uzvratio, nego je samo pokušao naći novi put do kuće? Njemu, koji je i pored njihovog nestašluka, nastavio tražiti pozitivno rešenje problema? Ne, njemu nije potrebna. Nije čak ni želeo da se tuži u školi. Možda delom iz straha, možda delom iz ponosa. Da ne bude onaj dečak koji se tuži. Njemu nije potrebna pomoć, on je ima. Ima je u svojoj majci, ima je sam u sebi. Ima je u zdravom odrastanju i razgovoru u kući.

Pomoć je potrebna njima. Izgubljenim dečacima. Izgubljenim u ovom svetu, koji možemo deliti samo na dobar i loš. Izgubljenima negde u sredini. Jer svako se dete rodi kao neiskvareno biće. Svako je jednako nevino svojim dolaskom na ovaj svet i niti se jedno nije tražilo na isti. Sva su deca na svet došla odlukom odraslih, nadajmo se i zrelih ljudi. I kao takva, nevina i u život neupućena, zaslužuju da im se pruži pažnja, jer nisu se izgubili zato što su morali. Izgubili su se jer im neko nije objasnio pravi put, nije ukazao na pravila ponašanja na tom putu, neko ih je…jednostavno…pustio da sami pronadju pravi.

No…takodje, nije potrebno dete uvek voditi za ruku dok ulicom korača. Potrebno mu je pružiti i odredjenu slobodu. Ali, ta sloboda sme da doseže samo dotle, dokle je dete u vidokrugu onoga ko je za to dete odgovoran. Onoga, ko je doneo odluku da to dete poseti ovaj svet. Onoga, ko je imao toliko smelosti da ga iznese na životni put. Onoga, ko na tom putu treba da ga čuva. Onoga ko treba da ga usmerava.

Ne…ne treba našem dečaku koga nisu pustili ni jednim putem da dodje do kuće pomoć, on je i pored toga na pravom putu. Pomoć je potrebna izgubljenim dečacima, koji su sprečavajući njega, odvlačili sebe daleko od smera kojim su trebali poći…

31 thoughts on “Put izgubljenih dečaka

  1. Eh da, mali čovek velika briga i, što je najgore, roditelj je često nemoćan, jer ne možeš istovremeno biti na dva ili tri mesta, a trebala bi biti na pet-šest! I u moje vreme je bilo sličnih situacija, ali ono što danas vidim na televiziji i čitam u novinama… ono moje vreme je bilo bezazleno spram ovoga što se danas dešava 🙁

  2. Charolijo, iskreno, i ja sam se iznenadila. Do nedavno su to radili mom dečaku, sada su našli novu metu, njegovog najboljeg druga. Žalosno je to, jako. Samo, ne brinem se ja za tog dečkića, više se brinem za ove što su ga zezali. Šta li će od njih biti?

  3. Exxx, pa nije valjda da ti diraju nemirce? Žao mi je, uvek se svede na to da mi radimo sa našom decom, pričamo, trudimo se, a da li i ona druga strana koja izaziva, ima roditelje koji će ih uputiti da takvo ponašanje nije u redu?

  4. Stevo, slažem se sa tobom u pogledu vremena. No, čini mi se, sada se mnogo više pažnje u školama posvećuje radu sa decom koja imaju probleme bilo koje vrste. No, da bi to imalo efekta, potrebna je i saradnja roditelja. Živimo brzim životom i trudimo se u to malo slobodnog vremena da postignemo sve što se mora i što bismo želeli. E sad, zavisi ko kako to vreme utroši :negative:

  5. Lakumićko, šta da ti kažem kad sve znaš? Možemo se truditi i učiti našu decu na ne budu grubijani, da ih pokušavamo usmeriti i onda naidju na decu koja možda čak i imaju podršku roditelja da se ponašaju tako kako se ponašaju…Možda misle da će se na taj način njihova deca lakše probijati kroz život. Ko zna, možda i hoće…ali ja ne bih volela da naša deca idu u tom smeru, pa taman bio i lakši…

  6. Sanjočka, strašno je što je takvu torturu prošao i tvoj sin. Žalosno je što i ta deca, koja su napala tvog mališana, nisu kriva. Roditelji, u trci za zaradom, zapostavljaju svoje mališane ili imaju neka „preča“ posla, ko bi ga znao.
    I moja starija ćerka, kada je bila u drugom razredu osnovne škole, u školskom dvorištu, bila je žrtva jednog nasilničkog klinca. Gurnuo je od pozadi, bacio se na nju i krenuo da je štipa. Srećom, nije dugo trajalo, naišla je jedna mama koja je spasla. Ćerka mi to nije rekla, već ta žena došla kod nas da me pita kako mi je dete. Frapirala sam se kada mi je opisala šta se desilo. A na pitanje zašto mi nije prijavila štipanje, samo je slegla ramenima. Naravno, ja sam reagovala i prijavila učiteljici slučaj, jer, to je naša dužnost, zbog ostale dece a i samog nasilnika.
    Sanjočka, nadam se da si i ti reagovala ili ćeš. Kada su u grupi, tako su hrabri, kao pravi vukovi. A probaš li pojedinačno da ih zaustavljaš, videćeš da u svakom od njih leži jagnje!
    Sve u svemu, nasilje je sastavni deo života naše dece, pa i nas samih. Moramo se boriti svim silama protiv njega! :frka:

  7. :frka: Mene je nekada davno maltretirao jedan decak i dobio je batine jos ih se seca,naravno od mene :maul:Sada su druga vremena i stvarno treba biri pametan kako problem resiti :irre:

  8. Dudo, odmah da ti naglasim da nije bio moj sin u pitanju, zato sam i napisala u društvu dečaka origami majstora, da ne bude zabune. Dirali su njegovog najboljeg drugara, koji je baš takav kakvim sam ga opisala. Kako reagovati, čovek nije pametan. Učitelji na žalost ne mogu ništa, jer se nije desilo u školi. Može se jedino prijaviti kao neka vrsta maloletne delikvencije…samo čemu to vodi?

  9. Milina, ne zna se tu više kako je pravilno postupiti. Mi smo se trudili da decu učimo da se ne tuku. Ako im sada kažemo da uzvrate, ni to nije dobro. I mene su zezali, pa sam tukla dečake…no, prošlo je, pa evo me, koliko – toliko normalne :wacko: Verujem da će taj dečkić i njegova mama uspešno prebroditi to, jer imaju jedni druge, imaju razumevanje, poverenje i razgovor, što je najbitnije. A kao što sam i napisala, žao mi je onih drugih dečaka, jer neka karika verovatno nedostaje.

  10. Dobro je da nije tvoj sin, očigledno nisam bila baš pažljiv čitač, no, žao mi je svakog ko je maltretiran.

    U miliciji postoji odelenje maloletničke delikvencije i mislim da bi bilo dobro skrenuti im pažnju. Zlo treba zaustaviti još dok je „malo“. :negative:

  11. Milko, ne znam, sve bih nekako da verujem da nisu deca zla, da nemaju to u sebi. Valjda ih nekako okolnosti i život nagone da to rade. Ne znam, nisam pametna :unsure:

  12. Breskvice, u pravu si, teško da se može promeniti, valja samo naći pravu formulu kako izaći na kraj sa takvima i na kraju, biti pobednik. Verujem da će ovaj dečkić i njegova mama to uspeti :yes:

  13. Dudo, znaš…ne volim ni što se to desilo ovom dečkiću, ne volim ni jednom detetu. Pogotovo ne dobrom detetu :negative: Što se tiče prijavljivanja, tako je teško odlučiti se na taj potez, ko zna kako bi se sve odvijalo i uvek postoji onaj strah, da posle ne bude još gore, neke osvete i tako to, već po redu.

  14. Nisu deca zla, ali moraju snositi odgovornost i sankcije za svoje zle postupke.Ako nisu znali sta rade, moraju saznati.
    Gandijeve metode su dobre,ali za to treba vreme,a nema se vremena za decu koja krenu stranputicom.Nekada se zaista mora na nasilje odgovoriti kaznom da bi shvatili kako su pogresili.Uh.

  15. Vecooooo, dobro nam skrenula ovamo…ti kao medo, probudila se iz zimskog sna…. :namig:
    Deca…nisu zla, nadam se da nisu. Ja jedino mislim da nemaju pažnju roditelja, jer su na ulici i nemaju nikakvu kontrolu. A deca bez kontrole u današnje vreme veoma lako skrenu gde ne treba :negative:

  16. Sve vodi korene iz porodice, što vaspitanjem, što genetikom. Kasnije se samo kalemi na osnovu. Mladoj biljci lako je pružiti potporu i pomoći joj da pravilno raste, ako za to postoji volja, strpljenje, ljubav. Žao mi je onih drugih, koje su pogrešno usmerene ili zapuštene…
    Odličan tekst, Sanja.

  17. Da, potrebna je pomoć i tim dečacima, ali mislim da je najpotrebnija onima koji su odgovorni za njihove male i na pogrešan put zavedene živote. Na žalost današnji roditelji svoju decu osećaju kao teret, kao nešto što im oduzima slobodu, vreme za lična zadovoljstva, nešto što traži pažnju, nešto…Namerno kažem „nešto“, jer za njih njihovo dete nije „neko“, već „nešto“. Strašna je to istina.

  18. Alhambra :pozz: pozdravljam te na našim stranama. Ne znam više šta da mislim. Istina je da smo svi u jurišu kroz život, posao, posao…istina je da se mora. Ali, ako smo decu na ovaj svet doneli, treba da uživamo u njima i da brinemo o njima. Takodje, istina je da je lako osuditi druge da nešto ne rade kako valja, svi mi ponekada grešimo. Ali, definitivno da pogotovo u ovim vremenima punim opastnosti koje samo vrebaju, deca ne mogu da se prepuste ulici i odrastanju na istoj.

  19. procitala sam bas sve komentare jer mi je ova tema vrlo zanimljiva. jezim se na samu pomisao da me moze snaci ovako nesto, a naravno da moze. deca nisu zla, ali su vrlo surova. uz to, velika vecina ovih ludaka sa kojima se i sami susrecemo su nazalost roditelji, pa kad zbrojis dva i dva, eto ti magicne formule. ja sam se ranije zgrazavala kad decak od sest godina juri moju cerku od tada cetiri godine i pokusava da je poljubi u usta, dok njegov tata umire od smeha i trazi fotoaparat da sve to slika???!! sada me samo brine kako cu da naucim svoju decu da se zastite od takvih likova kad ja ne umem da se izborim ovako matora. :negative:

  20. Magi, hvala ti na posvećenoj pažnji ovoj temi. Zaista jeste vrlo ozbiljna, jer deca su veoma osetljiva i sve to što im se dešava može ostaviti posledice, ako se problemu ne pridje na pravi način. Ovaj slučaj se…je li…nije konkretno desio mom dečaku, ali kao da jeste. Doduše, mog su starijeg već zezali na ovaj način. I šta onda, šta mu reći i kako ga posavetovati. Reći mu da udari, da vrati, a sa druge strane ih učimo da se ne tuku? Ili da ignoriše…pa čekati kada će im prestati biti zanimljivo? Ne znamo biti pametni. Činjenica je da deca mogu biti jako surova…ali su i onda samo deca, kojima je potrebna pomoć i smer…ako na to ne naidju, nesumnjivo da od njih baš neće biti dobri ljudi…

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.