Bilo nekada…sada se samo sećalo…No, da krenem od samoga kraja ili makar onoga što je u ovome momentu kraj…a pravi kraj…pa, nikada ne znamo kada će doći niti kakav će biti. I, što je najvažnije, ima li ga?
Palić iz drugog ugla – veslanje okom neveštog fotografa
Bilo nekada…sada se samo sećalo…No, da krenem od samoga kraja ili makar onoga što je u ovome momentu kraj…a pravi kraj…pa, nikada ne znamo kada će doći niti kakav će biti. I, što je najvažnije, ima li ga?
Hvala, nije trebalo al’ daj! :)
U medjuvremenu – eto meni nagrade od Dude. Da budem iskrena – sve lančane reakcije ne volem :maul: no, ako su od srca, onda primam i šaljem. Čime li sam zaslužila? Ona meni mail, ja njoj posle četiri dana nazad. Moram reći – strpljenje i razumevanje su joj na zavidnom nivou! Šta ću sad, uvalila me u nebrano groždje. Dobila pa moram i dati. Kome, šta i kako? Po kojim kriterijumima?
Molim vas, pomozimo Kraljevu
Pomozimo! Nikada ne znamo da baš nama sutra ta ista pomoć od nekih drugih dobrih ljudi neće biti potrebna! I nikada ne znamo da li možda ipak „neko to od gore vidi sve“!!!
Ruke na svom vratu
Posvadjale smo se.
Nismo to htele…
Dešava se.
Pomirićemo se…
samo treba volje i želje.
Samo treba….
Pomalo turoban osećaj…
Koliko godina? Ne znamo. Želimo li da znamo? Kako ih trošimo? Postoji li recept za pametno trošenje vremena, godina nam ponudjenih? Postoji li šansa za napraviti neki aneks ugovora ili slično…ako primetimo nedostatke u ispunjavanju onoga što smo očekivali od potrošenog?
Zašto Kokica?
Sada se Kokica samo boji da ne bude ona kokica koja puca od kukuruza kokičara, jer…ponekada, dodju joj i takvi dani i onda…tim danima, Kokica bezrazložno strahuje da će ostati bez svog Kokana…Inače, ostalim danima, ona je mala kokoška koja se nada da neće nikada odrasti u kvočku koja neumorno kljuca…















