Nisam pametna, zato pazim na času

No da ne dužim, biću toliko slobodna da za one koji umeju da prepoznaju i priznaju da nemaju uvek pravo rešenje za sve ponudjene situacije, prikačim ovde savete koje nam je psihologica (glupo mi je da kažem psiholog, kada nije muškog roda, i ako je možda potpuno gramatički neispravno, al’ šta me briga…) spremila.

Razgovori za okruglim stolom

…kaže Ženin tata (žena = mama druga mog starijeg „andjelka“) “…eh…i mi smo nekada aktivno uključivali stručnjake u vaspitanje naše dece. Leva mi je bila pedagog a desna psiholog.“ No dobro…sigurno je prošlo nekih 5 – 6 sekundi mog čudim – čudim zblenutog pogleda, koji govori „Zar je moguće? Već u ono vreme? Je, kako savremen čovek!“…dok mi do onih malih sivih nije doprlo koja leva i koja desna. Pukoh od smejanja!

Put izgubljenih dečaka

Zvonilo je za kraj časa. Upakovao je knjige u torbu, pravac čiviluk, jakna, kapa i sve po redu, pa sve u društvu drugara origami majstora – pravac kući. Po već ustaljenoj ruti, pozdravili su se na ćošku, pa jedan levo, drugi desno. Onako mali i sitan, žurio je, da mu se mama ne brine. Navikla je na njegovu odgovornost i imala puno poverenje u njega.
Ustaljena ruta podrazumevala je najsigurniji put do kuće, sa što manje velikih raskrsnica i sumnjivih uglova. Iznenadili su ga drugari. Ako se drugarima mogu nazvati…