Nemoguća misija

Izem ti i torbu i spisak i peglanje i pripreme i sve po onom drugom spisku. Mi ćemo da se naradimo a on će da se provede. I…onda će još usput i da nam nedostaje. Te ovo sine ide sa ovim, te ono sine ide sa onim. Te…peri uši, kosu, zube, kao konj…kad dodje kući ima prvo zube da mu gledam jel se žute kao uskršnja jaja ili se šljašte beli kao haljina u mlade…Te nemoj u trenerici uveče, te idi u trenerici preko dana. Pa onda – gaće se menjaju svaki dan, kupa se svaki dan, ne smrdi se, čarape se menjaju pre nego što se ukoče, vežbe se rade svaki dan, ne svadja se, ne turaju se slušalice u uši u društvu…Trenerica se diže da guzica ne viri iz nje, ukljukaj se da se ne prehladiš. Kako sve to nacrtati jedanaestogodišnjaku u mozak i isprogramirati ronzanje sedam dana unapred?

Oni će sedeti na zadnjem sedištu….alo bre deco, pa nemojte, biće vam muka, ovo – ono…ne…oni prvo tamo seli, no nekim se čudom premestili…Mahasmo jedno pola sata dok autobus nije krenuo…imenjaci i ja, mama….Kako ono reče jedna biserna mama učitelju?…sretan put i lepo se provedite…a on, pogled kroz prozor i šeretski osmeh,…da, baš, hoćemo…naravno, on pogotovo! Pištaljka oko vrata, svi senzori aktivirani, pažnja na full nivou, u kese pokupio tombolu od dečijih džeparaca i zdravstvenih knjižica. Kada je dobro vreme da vas zovemo? Pa…otprilike…nikad. Kada uopšte može biti dobro vreme pored devetnaestoro svojih, a pride punog dabldeker autobusa dece? Plus…rodjene žene u istom autobusu kao učiteljice jednog od razreda…(slobodna procena mene mame)…

No, stvarno ne znam šta je taj čovek bogu zgrešio, ali na hrabrosti mu se divim. Znači, nema tih novaca da bih ja pokupila krdo dece i vodila ih sa sobom u egzibiciju zvana ekskurzija. To jurnjava, to vika, to dreka, to svadjanje, to poslati sve na spavanje, to ubediti sve da je spavanje za spavanje. To nahraniti ih sve i ubediti da je hrana za jedenje a ne za gadjanje. To objasniti da ekskurzija nije isprobavanje svih do tada nesavladanih veština, to…ma dobro, možda on čovek ( ili je možda nad – čovek…) voli malo izazova. Ono…da zada sebi nemoguću misiju, pa je po tom ostvari. A ako je ostvari, ma pehar da mu se izlije u njegovoj veličini.

Kaže čovek…dobro su putovali, još malo i tamo su. E, neka su, taj mi je deo važan. Sad još istu priču da vidimo po povratku i sve će biti ok. Poglavlje ekskurzije za ovu godinu završeno. Oni će da liju suze tuge, mi suze radosnice. U medjuvremenu, želim im da decu još ne prave (rano je valjda za takve strahove), da ne potroše mnogo paste za zube u svrhe koje ne služe pranju istih, da ne istražuju čari alkohola (jes da sam već pitala jednog mladog heroja je li poneo piva, vina i rakije…), da dodju kući u jednom komadu, bez dodatnog komada…i tako, želim im da igraju čoveče ne ljuti se, bingo, da čitaju knjige, lepo jedu, lepo šetaju, obnove gradivo iz prirode i društva, malo matematike i po koji čas gramatike. Šta su mi skrivili da im takve gadosti želim? Pa otišli su a nas su ostavili ovde.

I ja bih na ekskurziju!!!!!!!!!!!!! Da me vode, narvno, ne da vodim….da ne bude zabune…