Ili…što bi rekli…priča u nastavcima bez kraja. Barem bez sretnog kraja. Barem bez onoga: “i tako su živeli sretno do kraja njihovih života”. Priča o življenju u zajednici. Nekoj vrsti zajednice. Ili bi barem tako trebalo biti. Jer, izem li ga, svi barem na isti ulaz udjemo. Jeste da se posle razdvajamo u levo i
Mesec: septembar 2009.
Jedan običan, novi par, najobičnijih patika
„Auuu, mama, što mene nekako bole prsti u ovim patikama“ – jedan će. Na to se javlja i drugi: „Jaoooo i mene jako bole“. Istina, prošlo je leto, nosili su papuče, sandalice, živela sloboda prstićima….pa bi sada te iste, trebalo nagurati u četiri „zida“ neke obuće. E pa, čini joj se, mami jel….biće to malo
Hvala…ono što često zaboravljamo
Čudna smo mi neka sorta – ljudi. Primetimo problem koji nismo mi napravili – da, odmah ga primetimo. Primetimo grešku, koja nije naša – odmah na sva zvona. Neko učini nešto što naša slobodna procena govori da baš i nije u redu – odmah ga kudimo. Neko nam pokuša učiniti nešto dobro – mi prosto
Eto nama i 1. septembra
Onako u žurbi poletesmo iz zgrade…ta nećemo valjda odmah prvi dan da zakasnimo u školu. Ono moje, starije dete…prevalio prvu deceniju, otišao jutros u školu da se što pre vrati…samo je pogrešio smenu. Ništa novo. Sreća pa je u dobru školu otišao. Moglo je, je li, i gore da bude. Poneli i cvećku što što