…na kratko udaljeni deo mene…

…nastavljam tamo gde sam stala, a nisam ni počela. Nastavljam…ne znam ni šta nastavljam. Kao da sam u nekom kutku zaboravila deo sebe. To je samo momenat, nisam usamljena, ali mi nedostaje upravo taj deo.

Kako li do toga dolazi?
Kako li ljudi postanu ovisnici o nesamoći?
Kako li neko čini da nisi sam i kada jesi sam?
Zašto neki ljudi svojim odsustvom izazivaju bes, ljutnju i nepoverenje, a drugi jednostavno…nedostaju?
Kako čovek nauči da se ne ljuti, kako stekne poverenje, kako oprosti sam sebi bes?

Nikako…to se ne uči, to se, najjednostavnije, oseća.

ZagrljajKada u vazduhu miriše na iskrenost, kada razum i razumevanje zauzmu tron, kada odbace dvorske lude koje im daju još ludje ideje…tada nastupa – poverenje.
Kada sami gazdujemo svojim srcem, kada ljubav trošimo na prave ljude, kada osećaje poklanjamo dobrim srcima i kada primamo odricanja onih koji se odriču…tada se postaje – ovisnik o nesamoći.
Kada damo od sebe i ono što ne možemo dati, kada damo sebe više nego što možemo dati….tada se ostaje – ovisnik o nesamoći.
Kada je soba puna, a ipak prazna, kada je mnogo duša, ali ne ona prava, kada glasovi govore, ali nerazumljive reči, tada smo sami.
Kada zavlada tišina, a ipak nije, kada se ćuti, a ipak mnogo govori, kada je duša jedna, ali baš ona prava, tada smo bogati!

Kada  to shvatimo, onda smo sretni.