Onako usput…

Da se razumemo – ne umem ispeći pilence od kilo i po i rasporediti ga na tri dana ručanja za četvoročlanu porodicu i da još svi kažu kako su se baš fino najeli. Ne umem, pa da ga naopačke okrenem. Ne umem ni ugrejati stan od 50m2 u najveću zimu za osam hiljadarki, dok nekima to polazi od ruke na 150m2. Eto, ni to ne umem. Ne umem ni svaki dan usisati, niti sam alergična na prašinu u kući. Ne umem i nisam.

Iza rešetaka kratkog dana

Preturam po svojim mislima…ko zna koji put…Život je trka. Trka za neuhvatljivim vremenom koje ipak neumorno jurimo. Možda ga stignemo. A možda je bolje da ne…. Šta bi bilo da uhvatimo vreme? Šta bismo radili sa njim? Bismo li ga znali iskoristiti ili bismo ga potrošili kao što dete potroši pakovanje žvaka? Jedna za drugom, sažvakane i bačene u kantu za otpatke…zaboravljene…