Elem…šta sam u stvari želela da kažem? E da…da odvojim vreme od neimanja vremena i da kažem – ode naš novopečeni izvidjač na put vozom do Beograda, sa rancem većim od njega a ni on više nije mali, sa sve nekom busolom oko vrata, čiju je upotrebu pokušao da mi (bezuspešno, naravno…) objasni…
Oznaka: put
Nemoguća misija
Te…peri uši, kosu, zube, kao konj…kad dodje kući ima prvo zube da mu gledam jel se žute kao uskršnja jaja ili se šljašte beli kao haljina u mlade…Te nemoj u trenerici uveče, te idi u trenerici preko dana. Pa onda – gaće se menjaju svaki dan, kupa se svaki dan, ne smrdi se, čarape se menjaju pre nego što se ukoče, vežbe se rade svaki dan, ne svadja se, ne turaju se slušalice u uši u društvu…Trenerica se diže da guzica ne viri iz nje…
Reči koje su nedostajale
Ne volim proleće. Sav normalan svet ga voli. Ali ja ne. Pa valjda se i ne uklapam u sve normalne ljude. Jer, da sam normalna, sada bih upijala sunčeve zrake i bila zahvalna na D vitaminu kojima će početi sunce da nas zasipa (dok ne krene da nas bije ona rupa u ozonu…). Ali jok, ja radije cvrčim, patim, tugujem za zimom. Tako mi je lepše. Tako mi je lakše. Lakše je tugovati, nego uživati u pruženom svetlu. Lakše je prepustiti se, nego upustiti se u borbu. Lakše je pun saveta biti, dobre teorije, podloge za zdrav i sretan život…
Sreća u izmaglici
Sedela je sama u sobi, na krevetu. Telo joj je podrhtavalo u ritmu koji nije dozvoljavao predugo zadržavanje na jednom mestu. Teralo ju je da se uznemiri, da prošeta, napeto, po kući, domu, koji nekada ulivaše mir, toplinu, odmor…