I ja imam porodicu!!!

Danima je naše dete planiralo predzadnji dan škole kao nešto veoma značajno u njegovom životu. Nisu bile u pitanju ocene, nije bio u pitanju otvoreni čas, nije bila u pitanju sama činjenica da je raspust na pomolu.

Čini mi se…bila je to ideja da ćemo Mi doći da ga gledamo. Marljivo su se pripremali sa učiteljicom. Draga i divna žena. Odličan pedagog i predivan čovek. Proteklu školsku godinu doživela je i preživela porodičnu tugu, bolest, gubitak bračnog druga, gubitak još mnogo planiranih godina zajedničkog života…Tuga joj se ogledala u očima. I pored toga, smogla je snage da deca ne ostanu uskraćena za njenu ljubav, njeno zalaganje, njeno znanje pruženo njima…

Pružila je sebe onoliko koliko je mogla i to se osetilo, taj dan, uz tu dečicu, uz njihovu pesmu, glumu, žamor, sitne greške i velike osmehe. Osetilo se u njihovoj radosti da pokažu delić onoga što su naučili, što ih je naučila. Osetilo se u duhu koji je ispunio učionicu dok su sretno trčkarali po njoj…trudeći se da se svako nadje na svom mestu i da što bolje ispuni svoj delić zajedničkog zadatka.

Uspeli su u tome i ona je uspela u tome da od njih učini celinu koja predivno funkcioniše. Razred koji ima zajedničku nit, drugarstvo, sreću, doživljaje.

Mi smo se, naravno, potrudili da stignemo na vreme, čak…ranije. Poznavajući naše manje dete…razgledaće okolo u tuzi ako nas ne vidi odmah tamo, u društvu ostalih roditelja.

Strah da ne bude napušten ponovo…

Svi su izašli da kao pravi domaćini uvedu roditelje. Izašao je i Deki. Već par dana ranije uporno je pitao: „A Dejo…hoće li Dejo doći?“. Nismo hteli ništa obećati, jer loše je obećati a ne moći ispuniti zbog posla, obaveza. Dejo je mogao doći.

Krenuo je po hodniku sa osmehom…koji je polako prelazio u ozbiljan izraz lica. Nije nas odmah ugledao i ako smo stali tako da mu budemo skroz blizu kada izadje. Pošla sam za njim i štipnula ga po ledjima. Osmehnuo mi se i sledeće je bilo pitanje: „A Dejo?“. „Tu je, ne brini“. Zgrabio me je čvrsto za ruku, odveo do Deje, uhvatio i njegovu ruku, obesio se o nas…i…prilično zjalavo i ponosno, poveo nas u učionicu.

Ono, kako je to meni izgledalo i kako sam ga ja osetila, bilo je: „Imam i ja porodicu, imam i ja tatu! Možda nam krv nije ista, ali život koji pružamo jedan drugom jeste život kakav porodice žive!“. Bio je to njegov ponos, njegov uspeh, da pokaže drugima kako i on ima nekoga ko ima ulogu oca u njegovom životu!

I ako to drugari nisu primetili, jer…ne otudjivši se od oca, ne shvataju ni kolika je vrednost toga što imaju, on je primetio i njemu je značilo.

Sretno je bacao poglede ka nama, dok je sa drugarima, sav ozaren, davao sve od sebe da njihov i učiteljicin trud urodi osmesima na licima roditelja. Jer, ko je u stvari roditelj ako ne onaj ko nam pruža sigurnost i utočište, poverenje da znamo – biće tu uz nas i sledećeg jutra!

One thought on “I ja imam porodicu!!!

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.