Razgovori za okruglim stolom

…kaže Ženin tata (žena = mama druga mog starijeg „andjelka“)  “…eh…i mi smo nekada aktivno uključivali  stručnjake u vaspitanje naše dece. Leva mi je bila pedagog a desna psiholog.“ No dobro…sigurno je prošlo nekih 5 – 6 sekundi mog čudim – čudim zblenutog pogleda, koji govori „Zar je moguće? Već u ono vreme? Je, kako savremen čovek!“…dok mi do onih malih sivih nije doprlo koja leva i koja desna. Pukoh od smejanja!

Uz dužno poštovanje svim učenim, stručnim ljudima ove naše male, slatke državice a bogami i dalje, ponekad se pitam nisam li pogrešila što i ja iste te, po nečijoj preporuci (a nije da nije bilo takvih predloga) nisam uključila u zdrav i prav rast svoje dece! I onako smatraju sebe decom sa nesretnim detinjstvom, i onako se smatraju tučenima, i onako smatraju da mama samo viče.

Pa…ako je nesretno detinjstvo biti zdrav, imati krov nad glavom, svoju sobicu, biti obučen, obuven, nahranjen, imati svoj tv, računar, igračka brdo jedno, miran san i ljude koji ih vole, imati za obavezu jedino namestiti krevet, obući se, oprati zube, i uraditi domaći zadatak…onda da, zaista imaju nesretno detinjstvo i razlog za patnju.

Ako biti tučen znači dobiti nekoliko puta u životu desnom po guzici + par ćuški po temenu levom u prolazu, koje pri tome više liče na slučajni dodir nego ono drugo…onda da, tučeni su, nema mi odbrane.

Ako je vikanje (no dobro, od toga ne bežim)…ipak…da, vičem. Izem li ga, kada šesnaesti put ponovim istu stvar, zaista više ne mogu da govorim normalnom visinom glasa. Nekako…izoštri se, pa postane prodoran…verovatno prolazi i kroz zidove!

No sad, šta je – tu je. Odlučili smo se više za modernu verziju – teorija maltretiranja dece konstantnim monologom u njihovu korist sa sve psihološko – pedagoškog aspekta bez leve i desne, takodje…i bez stečene diplome. Diplomu nadoknadjujemo aktivnim uključivanjem psihologa, učitelja i ostalih akademskih gradjana u naš život i život naše dece. No, s obzirom da smo na raspustu, u nedostatku stručnih saveta, puštamo mašti na volju i sedamo za okrugli sto.

Razgovaraćemo. Skuvasmo kaficu, čajić, posedasmo…rekoh…“Želite li da ja zasedam ili ćemo pričati?“ Odlučismo se za priču. Dakle…“…izvol’te dragi naši dečaci…šta je naš problem? Šta kome smeta, ko je čime nezadovoljan, ko se oseća ugrožen u ovoj našoj simpatičnoj porodici? Ko je ljubomoran, zašto je ljubomoran, kako da rešimo problem?“

Ispostavilo se da je mali ljubomoran na velikog, veliki na malog. Mali misli da je manje voljen, veliki takodje. Rekoh…“…no dobro, mali…a gde si ti  to izmerio da je manja ljubav prema tebi? Imaš neku vagu ili šta? Još nisam naučila kako se meri količina ljubavi, nauči me!“

Možda se ljubav i može meriti delima, no – količinski? Eto, oni je izmeriše, kako je kome odgovaralo. Jednog više volimo jer je pametniji (opet pomoć prijatelja – vaga za merenje pameti?), zna da savija origami, drugog više volimo jer mu ide sport i radi domaće zadatke. O bože!!! Zemljo otvori se, progutaj me (i ispljuni posle) da ne slušam više te bisere dečijeg mudrovanja. Pa kako se mogu deca više i manje voleti? Mogu različito, jer su i sva deca različita, ali manje i više?!

Ok, povukosmo crtu, obradismo nekoliko tema dnevnog reda, dogovoreni i sastanci za ubuduće. Svi sretni, zadovoljni, deca pogotovo jer počeše da se brinu koliko će dugo ta priča trajati. Priča završena, obradjen način ponašanja ubuduće. Dugo li je trajalo….do sledećeg dana. Šta je bilo? Pa eto…veliki je odlučio poslušati savet kako je računar opasna stvar koja kvari vid i završiti sa igricom u kojoj su se bili zaneli sa mladjim bratom. Da…ugasiti igricu i preći na internet.

Šta je bilo dalje? Malom je izgoreo fitilj i kao mala petarda je prso! Pa nije on sisao vesla! Ekran je ekran, bila to igrica ili internet! Palac – dugme – off računar! Veliki – polomiće mu ruku na trideset komada! Toliko o razgovorima za okruglim stolom, raznim aspektima i uglovima gledanja svačijih tačaka gledišta. Ma bre…kasno li je sad za onu…“levu – psihologa i desnu pedagoga“?

E da…da ne zaboravim da napomenem, oni se inače jako vole!!! ;) Al’ stvarno :) samo to ne izgleda uvek tako…