Iza rešetaka kratkog dana

Preturam po svojim mislima…ko zna koji put…Život je trka. Trka za neuhvatljivim vremenom koje ipak neumorno jurimo. Možda ga stignemo. A možda je bolje da ne…. Šta bi bilo da uhvatimo vreme? Šta bismo radili sa njim? Bismo li ga znali iskoristiti ili bismo ga potrošili kao što dete potroši pakovanje žvaka? Jedna za drugom, sažvakane i bačene u kantu za otpatke…zaboravljene…

Sretna sam što još uvek mogu da trčim za vremenom. Sretna sam što mi nije dosadilo neimanje pojma  šta je imanje vremena na pretek. Sretna sam što imam mogućnost, snagu, zdravlje i sretna sam što imam za koga da imam sve što imam.

Ponekada osećam grižu savesti. Nisam sigurna da je delić uhvaćenog vremena pravilno potrošen. Ali…šta je to uopšte pravilno potrošeno vreme i postoji li definicija istog? Je li to odradjen posao, skuvan ručak, opeglan veš, spremljen dom ili je to nešto drugo? Jesu li to svi isčitani mailovi, sve izlistane stranice interneta, prokomentarisani blogovi, napisani postovi ili i to nije tačan odgovor? Ili je odgovor tako blizu…tik do našeg srca…u osobamo koje volimo…u dušama koje nas vole i raduju se da nas imaju kao deo sebe?

Trudim se da izlečim tu savest nametnutu sebi od sebe same. Borim se protiv nje jer moj je cilj moje najjače oružje. Želim da uživam u životu. Život je tu uz nas. Život je pred nama ali jednako tako i za nama. Sve ono što je prošlo čini ovo što je sada, da bi ovo što je sada donelo ono nešto što će biti. A želim da to što će biti bude jednako lepo kao ovo što je sada.

Volim vreme koje provodimo zajedno. Porodica. Volim odlaske na kafu, volim dolaske na kafu. Kafa više kao forma, druženje kao zadovoljstvo. Volim razgovor na milion tema sa osobama sa kojima mogu da pričam o milion i jednoj temi. Volim vreme uz svoju decu. Nije to klasično provedeno vreme…sedenje i igranje. Priznajem – to mi baš ne ide od ruke. Najbolje mi ide ronzanje, odmah zatim priča, priča, priča, pametovanje deci (njima barem mogu, još za sada…i to koristim dok imam šanse), tu je vožnja na treninge, vožnja sa treninga – život u automobilu. Volim vikende u kojima se nadje vremena za gužvanjac u četvoro na jednom krevetu i gledanje crtanih filmova na velikom ekranu. Volim suze u Borisovim očima na sretnom kraju i Dejanovo pitanje: „Borise, plačeššš?“ i šeretski podrugljiv izraz lica koji prati isto pitanje. Volim neumorno gledanje serija sa mangupom,  epizode za epizodom šesnaeste po redu koju progutamo dok si rekao keks. Šta volim? Obožavam! Volim odlaske na nedeljne ručkove kod mame i tate i još više volim što zbog toga imam nedelju prepodne u krevetu.

Blogujem. Sada malo manje. Ali…nedostaje mi taj deo mene. U svakom redu ostavljam delić svojih misli, deo svojih emocija, po neku uspomenu i podsetnik za buduća vremena. Ali…ne može čovek sve da postigne. Ili barem ne običan čovek, žena, svejedno…I žena je čovek – jer čovek nije samo vrsta, čovek je oličenje nečije duše. Biti čovek – znači imati srce, imati emocije, imati dušu. Radujem se da mogu reći da mislim da jesam čovek.

Toliko toga bih želela da uradim, toliko toga bih želela da postignem. Ali mi  te želje staju na put ostvarenja cilja da budem sa svojom decom, da provedem vreme sa čovekom koga volim. A mislim da pored toga sve druge težnje padaju u vodu. Nastavljam da pišem…tu sam…biću tu. Čitaću, ponekada, ponešto, ponegde. Ostaviću po koji trag da sam bila, navratila, pogledala šta se dešava i šta je ko podelio sa nama. Ali…ostavljam da definiciju pametno utrošenog vremena živim onako kako mi srce nalaže. A srce traži druga srca…koja preko imaginarnog sveta ne kucaju dovoljno snažno.

Današnje jutro donelo je nešto što je mojoj duši jako prijalo. To nešto potaklo me je da se vratim redovima na ekranu koje sam zaista imala nameru zanemariti. Onda sam shvatila da to ne mogu. Da to ne želim. Želim ostaviti trag. Ne trag za druge, ne trag zbog traga, nego trag za sebe, za nas, za moju decu. Svaki slučajni prolaznik biće rado ugošćen, kako je to uvek i bilo. Svaki namerni gost jednako tako…Ali, nadam se da će jednako tako svaka duša koja poseti ove stranice naći razumevanja ako istu posetu ne uspem da uzvratim. Ne mogu, ne zato što ne želim, nego zato što se nečega moram odreći da bih za uzvrat dobila nešto. A to nešto je prilika da pružim sebe barem za nijansu više onima kojima sam najpotrebnija (ili…koji su meni potrebniji još više).