Markirana roba

Kako je vreme prolazilo, shvatila je da je najlakše bilo doneti odluku. Završiti jednu priču. Mislila je, to je teži deo. Preseći traku i krenuti novim putem. Mislila je, nikada se neće ohrabriti na to. Produžavala je svoju agoniju, prolongirala period života u laži, otežavala život deci. A nije mislila da to čini. Mislila je da čini ono što je najbolje za njenu decu. Bojala se posledica. Kako dalje? Emocije su odavno isčezle, ostala je navika. Ne čak ni lepa navika. Samo – navika. Probuditi se, odraditi dan, zatvoriti oči, prespavati i izjutra – ponovo. Novi dan, ali ne jedan od onih…hej, novi dan, ustaj, nove šanse, nove nade vrste dana. Ne, samo,…još jedan novi dan. Isti, ako joj se posreći. Ako ne, još teži…Rutina ustajanja sa drhtajima stomaka i obavljanja pražnjenja istog sedam do osam puta pre odlaska na posao. Omraženi zvuk SMS – a sa telefona nekog ko je boravio sa njom u istoj kući. Boravio, ne živeo.
Strah. Od nepoznatog. Istina razotkrivena, razgolićena, osramoćena. Odluka. Nagoveštaj sa dobronamernih usana dragih osoba…nagoveštaj o pravom putu. Ne nagovoraj – samo…nagoveštaj. Puca. Kraj. Početak.
Čega? Novog života. Kakvog života? Nepoznatog. Za nju, za njenu decu. Spoznaja da će biti obeleženi jedino ju je još brinula. Kako obeleženi? Kao žigosani. Ako dozvoli. Žigosani kao deca razvedenih roditelja, žigosana kao raspuštenica – toliko ružna reč. Zašto? Zašto se odmah mora prilepiti etiketa pokvarene robe, robe sa isteklim rokom trajanja, korištene robe, second hand ili druge ruke robe? Zašto je veći deo sveta tako turoban i tako uskogrud u shvatanju drugih, drugačijih, ne i lošijih?
Možda zato jer žive živote vešto upakovane u lep ukrasni papir, držeći ga tako, kao još neotpakovan poklon, sa mišlju o idealnom iznenadjenu unutar neprovidne ambalaže. Možda zato jer su vešti u laganju sebe samih kako žive život upravo onako kako žele da ga žive i kako su sebi, nekada davno, zacrtali. Možda zato, što nemaju hrabrost. Posegnuti za nečim nepoznatim. Posegnuti za nečim sa povezom preko očiju i imati poverenja u sudbinu, da će za njih iz džaka izvući upravo ono, što je najbolje u ponudi. Upustiti se u nešto, nadati se ničemu a dobiti i više od toga. Jer, sve je veće od ničega, zar ne?
Ona je markirana, čula je komentare tog tipa. Markirana – kako markirana? Obično su markirane stvari cenjene, skupe, vredne stvari. Zašto su markirane patike bolje od markirane žene? Ne, zašto su markirane patike nešto za čime masa stremi a markirana žena nešto od čega masa beži? Zato što su patike nešto što možeš iznositi i baciti, a markiranu ženu misliš da je neko već odbacio. Zar ne? Zašto bi inače bila obeležena žigom srama? Zašto, ako je valjala? Zašto bi neko odbacio patike koje su još uvek in, koje nisu iscepane, kojima boja još uvek nije izbledela? Jednako tako – misle oni, ni ženu ne bi niko odbacio ako je sve učinila kako valja, ispunila svoju svrhu, obavila svoje dužnosti.
E upravo zato – odlučila je poneti taj težak naziv. Jer – nije žena žena zato da bi obavila svoju svrhu, nego je žena žena zato što je žena. Biće. Vredno, skupoceno, osetljivo, darežljivo…Hrabro.
Zašto jednostavno nisu mogli okačiti etiketu Hrabre žene? Zato što oni sami to nisu. Zato što ne poznaju pravo značenje te reči. Zato što je prava hrabrost pružiti šansu onome ko nudi malo trnovitiji put. Zato što je pravi podvig toj, hrabroj, uplašenoj, poniženoj ženi, otvoriti vidike ka njoj samoj, pomoći joj da upozna sebe, da veruje u sebe, da obnovi veru u ljude oko sebe i da prigli život ponovo, u njegovom punom sjaju. Probuditi se uz nju i videti u njenim očima radost, hej…novi je dan, onaj dan – kojem se raduju bez razloga jer…jednostavno, dobili su ga na poklon, da zajedno uživaju u njemu…