Dan kada su Majorovi ostavili svoju prvu turšiju (i zimnicu uopšte)

Znate one tipove ljudi, žena, jel…koji baš vole da jedu kiselo, tipa kiselih krastavaca, turšije, barene paprike, pa onda i kompota, pekmeza raznih komada mnogo i svašta nešto? E, ta sam! Sa jednom „falingom“…ja to uopšte ne volim, a pogotovo, nemam pojma da napravim!

A znate one tipove ljudi koji bi baš voleli da imaju pripremljeno mnogo kiselog za zimu, a pri tome jednako tako vole to da jedu, a što je još bolje, uživali bi, samo da imaju sa kime to da pripremaju? E, moj vam je muž, gos’n Major, jel…upravo takav tip!

tursija_1VolEmo oboje, jeli bi oboje, pravili bi – čitav jedan komad od nas dvoje. I tako, odupirala sam se dok sam mogla i onda su ovi pametnjakovići u Roda marketu (Idei, šta god…) našli da prodaju burad za turšiju u megamarketu! Pa dobro, majku mu, šta će burad tamo?!!!

I naravno, „napidžili“ ih tako da ih ne možeš promašiti! Pa onda ‘oćeš od 40, 60 ili 100 litara. Sreća pa ni pomisliti nismo imali novaca za onu stotku! Ja vukla na 40, al’ Major se ne da! Hoće bar 60 – tku. Ajd, vidim, nema mi druge, ili da kupimo, ili da spavam u buretu, ali kući bez njega otići nećemo…

ULJeti bure, vučemo ga sa nama, ne znaš jel’ veću štraftu vuče bure ili muzha mi mog kez od uveta do uveta. Ja, kobajagi sretna. Ajd, sretna zbog njega…

Bure nabacili. Super. Sad ga moramo i napuniti. Ja se sve nešto nadam, bićemo prezauzeti, nećemo stići na pijacu, proći će vreme turšije, izbeći ću taj doživljaj. Hoću da…baššš, kako da ne, how yes no…

This slideshow requires JavaScript.

Ništa, nema mi druge, prepuštam se situaciji. Gos’n Major ustaje ujutro na vreme, kez mu se i dalje ne skida sa lica. Broji novce za pijacu. Pa koliko ćemo, pa čega ćemo, kako ćemo. Ja ushićena, boli glava!

Krećemo. Obukla sam paradnu uniformu za nabavku na pijaci, možda će ga biti sramota da idem sa njim. Ni to ne pali, ni ne vidi u čemu sam, možda mu izgledam kao karfiol iz turšije…

Stigli. Kao uz inat, jedan oslobadja parking mesto tik uz pijacu, a na kom je obično naučna fantastika naći kvadratni metar slobodnog prostora. I dalje je sve na strani mangupovog keza na licu.

tursija_7A na pijaci…svega.  I to solidno lepog. Dakle, ne mož’ ni ona: „…nije lepo povrće…“ da me izvuče. Šta mi preostaje, nego da se uljuljkam u priču o ostavljanju turšije, a sa sve srećom u duši i telu 🙂

Ali, neće se izvući bez posledica. Ima prvo da prodjemo jedan krug po pijaci da ošmekamo cene. Onda drugi krug da ponovimo utiske, ovaj put sa procenom kvaliteta. I, konačno, u trećem krugu, možda nešto i kupimo. Tako je i bilo.

Dok smo stigli do trećeg kruga, karfiol smo sakupljali po tezgama. Na svakoj po jedan – do dva lepa komada. Ne zanima me. Hoćemo turšiju? Ima da bude lEp karfiol, a bogami i sve ostalo.

Naravno da krastavac nismo kupili u džaku. Pa i kako bi? Svi znaju da to završi sa rdjavim krastavcima u sredini džaka, a okolo lepim. Aaaajok, neće Sanju navući na tu foru. Mangup, naivan, kupio bi i džak…jel’te. Ali ja, nene, neće moći. Dakle, može gajbica. Plića je i bolje se vidi šta je u njoj. I tako, zabuljila se ja u gajbicu, lep krastavac, onooo… Jes skuplji nekih 5 – 10 dinara nego u džaku, ali vredi.

I tako, kupismo krastavac u gajbici za po 10 dinara skupljem kilogramu. Tek kasnije saznajem od Dejana mi Muzha mi Mog, da je, dok sam ja zadivljeno buljila u gajbicu, lik sipao krastavce iz džaka u druge gajbice i dobijao fajin na ceni 🙂 Rekoh: „Pa što mi ne reče?“ Reče: „Pa kad su ti izgledali lepši 😀 “.

Papriku smo gledali i gledali, a sve u džaku, one paradajzoške fajte, jel’… Naravno, u to vreme još nisam poznavala vrednost džaka i gajbica, kao i to da se povrće u gajbicama nekim čudom stvori  iz džakova. Od silnih paprika, više nisam videla paprike. Što sam više videla, manje sam kontala koje da kupimo.

Mangup, Muž mi Moj Dejan, jel’te, naravno, nema taj problem. Njemu je svo povrće na pijaci bilo lepo već onog momenta kada sam pristala da udjem sa njim u priču o turšiji. Ali, ne gubi strpljenje.

Konačno, sreća gosn’ Majorova, naletesmo na moju koleginicu koja vikendom prodaje na pijaci sa sve mužem. I, ponovo sreća, ima paprike. U tom momentu prestalo je biti bitno da li su u džaku i da li su lepe uopšte. Pa poznajem ženu, neće mi valda uvaliti nešto… Uzimamo bez gledanja, mangup veruje mojoj proceni 🙂 I usput, uzimam recept za turšiju od njenog muža,… a da li valja – nemam pojma, al’ opet, poznajem ženu, pa neće mi valjda „prodati“ rdjav recept? A i kupili smo paprike od njih…No, za svaki slučaj, uzimamo i malo jabuka, da utvrdimo trgovinu i osiguramo kvalitet 😀 Nosim se logikom, ako više kupimo, sigurno će nam prodati samo lepu robu 🙂

Šargarepe su sasvim solidno prošle. Naravno da sam htela da kupim vezicu tu, vezicu tamo, ali sam prihvatila mangupovu ludu ideju da kupimo šargarepe na kilu. Svašta…al’ pristala sam, šta on zna šta je bolje, al’ nek mu bude.

Celer je prošao onako, prilično neprimetno, uz šargarepe (bar mislim). Biranje pravih komada trajalo je samo 10 minuta. Da ne kažem da sam šest puta dignula i spustila jedan, gledajući ga da li je dovoljno dobar. Na kraju sam nasumično izabrala nekoliko komada, jer od silnog gledanja, svi su mi se stopili i postali isti.

Luk smo kupili k’o od šale. Malo sam se dvoumila oko 2 džaka, sitan ili krupan, ali uopšte nisam dovodila u pitanje pojam džaka. Mangupu je, naravno, i dalje sve dobro 🙂

E da, zeleni paradajz. Oko njega zaista uopšte nismo imali problema. Dok smo sve drugo kupili, njega je bilo još samo na jednom mestu. Malo više od par komada. Tu zaista nisam pravila probleme gos’n Majoru 🙂

I, mislim da je to bilo to. Bez po muke kupili smo svo potrebno povrće za turšiju. Sad je još samo ostalo da se sve dooobro opere, pobaca u bure, nalije prelivom i tako to. Ono „dobro opere“ ubilo je mangupa i njegove ruke do kraja dana…ali polako, idemo redom 🙂

Dakle, čuh ja, iskusna, jel’ a sve od mangupovog druga žene, pouzdano dakle…jel, da svo povrće treba jako dobro oprati, jer malo prljavištine i ode turšija, zaboravi na nju… Jel’ dobro? Onda ćemo jako dobro. Zamisli da ona lomljavina nogu i mangupove duše završe pokvarenom turšijom? E jok vala. Nabavljamo četke za ribanje 😀 Kupi mangup jednu malu, za nokte i jednu malo veću, ja bih je koristila za ribanje tepiha, kada bih iste, jel’…ribala 😀 To će da posluži.tursija_8

Razmestismo se ispod nadstrešnice uz šupu, velik sto, puno mesta…stolice, hoklice, džakovi, džačići, gajbe, kese, bure… + 2 pseta naokolo jure (a problem od letećih psećih dlaka uopšte nije problem, jer to nije prljavština na povrću, naravno…). Nožići, krpe, posude…kad malo bolje razmislim, više kujne napolju, nego unutra…

Krenusmo u akciju žuljanja. Čula ja da žene operu krastavce i u veš mašini. Ajd, to baš nismo radili. Navalismo četkama na one krastavce, kao da su šugavi, otprilike… Bili oni krastavci dlakavi pre početka, moji završiše čisti, dobro očetkani onom četkicom za nokte. A mangupovi? 😀 Siroti…što ostadoše bez dlaka, to je u redu, al’ što zamalo ostaše i bez kore, e to baš i nije u redu… Al’ nije mangup kriv…nego žena rekla: „Al’ dobro žuljaj!!!“ I šta sad on da radi? Ne da je žuljao, nego je i kožu sa ruku sažuljao. Nedelju se dana sećao žuljanja krastavaca…tursija_3

Tamo vamo, većina povrća prošla je sasvim ok pri pranju, ako zanemarimo sažuljavanje mangupove kože, jel,… Nego karfiol… Bila je sa karfiolom priča da smo ga kupovali po raznim tezgama. Sada je bila priča ta da sam ja, upućena u potrebu savršene čistoće povrća za turšiju, gledala u neke tačkice na karfiolu i mislila se šta sa njima? Šta drugo, nego četka 🙂 Ako to još nikada niste čuli, sada je pravo vreme! Karfiol sa glatkim ružicama ili kako bismo to već nazvali 😀 Glatke, lepo zaobljene, a pri tom – savršeno čiste 🙂 Naravno, ovoj je zabavi došao kraj čim se pojavila Kraljica Majka i pitala nas, uz širok osmeh, šta to radimo… Kako šta radimo? Pa ribamo karfiol da bude čist da se ne pokvari turšija, kakva su to pitanja??? Naravno, predjosmo na dobro pranje i sasecanje tačkaste površine…

U medjuvremenu, zlatni retriver nam se ubija od šargarepi…jede, mislim, sedmu ili osmu po redu. O karfiolu da i ne pričam. Bacam krišom pogled, a njena glava u djubretu i izvlači lišće od njega, pa bega da pase kao koza! Kao koza!!! Prava, pravcata koza!!! Napasla se povrća, razmišljala sam da joj dam probiotik, ko veli, naduvaće se od svega toga! Onda mi pada na pamet šta sve ta ne svari, vala…neću trošiti probiotik na nju 😀 ima ona svoje probiotike po dvorištu…tursija_12

Polagacko smo i sina starijega uključili u priču. Mali se nije ni pomaljao u dvorištu, kiselo ne voli ni videti, a kamoli učestvovati u pripremi tako nečeg. Predah četku detetu mi, a ja se bacih na pripremu sirupa. No, o tome ne bih mnogo pričala, to je teklo sve kao podmazano, koji put se išlo još u prodavnicu zbog povećavanja mere, ali ništa zato…tursija_10

tursija_14Kupismo bure od 60 l, sa idejom da nema veze i ako bude poluprazno. Napunismo bure. Mangupu i dalje stoji onaj kez od uveta do uveta… Već brinem se, zaglavila mu se faca!!!

Nalismo na povrće 4 ture sirupa, stigosmo do vrha. Stigoše i paprike, plutaju. E da, trebaće to sa nečim i stisnuti. Dva tanjira za picu, oriban kamen iz nekog dela dvorišta (što manje znam o tom kamenu, to bolje…), streč folija x 16 oko kamena, kesa za kamen, kamen na tanjire za picu…Služi svrsi al’ kanda to ne ide baš tako…

Pade par slika mog muža sa sinom mi i njihovim kezovima, a sve kraj punog bureta turšije 🙂 Oči im govore: „I, koliko onda moramo čekati da probamo?“  Šta ja znam, 40 dana 😀 To baš nije dobro zvučalo… Na kraju se nadjosmo na 3 nedelje čekanja.

Od tada, prošlo je sigurno 2 ½ nedelje, a turšiju već uveliko tovarimo. Ok, paprika još nije najsretnija, al’ biće. E sad, turšija bi trebala biti zimnica. Pitanje ostaje, da li ćemo mi imati zimnice ili će to biti dozimnica, pa nestati… Sve u svemu, konačno, moram da priznam, da kada je pogledam, TU turšiju, prvu našu zimnicu, osmeh se polako namešta i na moju facu, pa, što jes’ jes’ …baš sam ponosna na nas i kako smo to obavili 😉 Super je kad imaš u šta da zagrabiš 🙂

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.