Borisova scena života

…da sad tu nešto pišem, hteo je napolje, nije hteo napolje, pozvali smo ga, izvijali smo ga…Mogu ja i detalje o mesarskim poslovima doktora koji krpi u kožnoj kecelji umazanoj krvlju, dok ja telefoniram da javim lepe vesti…pa mogu. Baš je tako bilo. Ja ležim, onaj u belo – crvenoj uniformi uperio reflektor u … tamo negde…, pa krpi, kroji…meni mobilan u ruci i zovem da kažem – da sam na svet donela jednog dečaka, koji će kasnije narasti u našeg Borisa, a njegovo će mlaćenje rukicama kasnije preći u njegove origami majstorije…a plač…eh, taj plač prerašće u neumoran jezik istog dečaka…bistrog, dobrodušnog, onog koga brat sa uživanjem može da zeza kada gledamo tužan – srećan film: „Boki….plačeššš?“ i da mu se šeretski smeška ispod brka, jer vidi suze na njegovom licu….

…ima taj dečak još čitav jedan život pred sobom da ispiše…ali u medjuvremenu, želim da mu se zahvalim što je baš na ovaj dan, pre baš jedanaest godina, došao na ovaj svet i meni dodelio do tada nepoznatu ulogu. Ulogu mame. Uloga kao uloga, igram je napamet, bez scenarija, onako kako mi život i okolnosti šapuću…igram je u društvu svih nas, koji smo na sceni njegovog života. Nadam se samo da nije požalio, što je upravo ovoj ekipi, dodelio tako odgovorne uloge u njegovom životu.

Srećan ti rodjendan, dragi naš Borise!!!

Mangup & Deki & Mama & ostala ekipa :)