Suze i sećanja

Decembar. 2007 – ma godina. Godina preokreta. Godina promena. Zatvorili su vrata, okrenuli ključ i pošli u novi život. Dva dečaka i ona, njihova majka. Takva kakva je, ali…njihova. Zauvek. Nju im niko uzeti neće.

Kako je bilo? Je li bilo lepo, sretno, ružno ili tužno? Je li život iza zatvorenih vrata bio zaista kao život koji su ovekovečili na cd – u, koji se neko kasnije veče, neke 2010 – te godine okretao i osvežavao dečija sećanja? Je li bio idealan kako se u njihovim malim glavama činilo? Je li sve tada bilo zaista mnogo lepše, mnogo mirnije, mnogo sretnije?

Odrastali su zajedno, u kući. Odrastali su sa bratom i sekom. Odrastali su uz stalno društvo još jednog bratića. Voleli su se, vole se i dalje, deca.  Odrastali su uz jurnjavu po dvorištu, uz igru na vazduhu, uz osmeh na licu. Odrastali su uz oca i majku.

Da…tako kaže cd. A cd ne laže. No…istina je i tad drugačija. Cd ne laže ali i ne pokazuje sve. Kao što je zdrav nastavak života i sretniji put u sutra da ružne isečke od juče odložimo na policu trajne arhive koja služi za sakupljanje prašine…tako je i kamera prisutna u ruci da zabeleži samo ono što je lepo. Da snimi samo trenutke sreće i dečije radosti. Da zabeleži trenutke mira i spokoja.

I kada nakon više godina, deca iz fioke izvade sećanja, puste ih sebi pred oči…sve izgleda nestvarno, kao… nedosanjan san…I…neumitno…suze poteku niz dečije lice, kvaseći ga tugom izgubljenog vremena, tugom za nečim što misle da je postojalo. Tuga za bezbrižnom igrom, tuga za ocem koji nije uz njih, tuga za porodicom iz snova.

Tuga dugo vremena taložena u srcu malog deteta. Tuga za koju nije ni znalo da postoji dok iz srca bojažljivo izašla nije. Tuga za nečim…izgubljenim…nekim neobjašnjivim razlozima. Razlozima koje srce deteta ne poznaje i ne priznaje. Suze i nerazumevanje. Želja da se spoji ono što je bilo i ono što je sada. I…molba…da mama i tata oproste jedno drugome i nastave živeti svi zajedno, njihov veliki prijatelj, mama, tata i oni, kao velika i sretna porodica.

Tuga…u njenim očima. Tuga zbog nemoći da objasni deci da neke stvari moraju ići svojim tokom i da ih ne možemo ili ne trebamo menjati. Nemoć da objasni da je svako zlo za neko dobro. Svako svoj put bira, pa je tako i njihov otac odabrao put koji vodi daleko od njih. I tako dalek…u senci svog bega od stvarnosti, on im deluje kao idealna silueta za kojom pate, ne shvatajući da ga nisu oni poslali na taj put i da je on, svojim izborom puta,  za njih ostavio onaj teži.

Na tom težem putu, za rukice ih drže dvoje odraslih ljudi i prati još mnogo dragih lica. Niti jedno od tih lica nije njihov otac, jer on je pobegao, sam od sebe, od njih, sakrio se u tmini svoje nesigurnosti…Tek tu i tamo, promoli glavu, pokaže im se…samo toliko da ih izbaci iz sigurnog koraka kojim kroče u lepšem danas…

Da li će doći dan kada će se sećati ovog danas kao da je juče bilo i kao da je bilo lepše nego sutra, ne znaju…možda neće ni znati.  Važno je da žive, rastu, da imaju ljubav dragih osoba i podršku uz sebe. Niko ne traži odličja za dobro obavljen roditeljski posao…pa tako ni oni, njihov veliki prijatelj i mama…Najveće će im odličje biti videti ih odrasle, sretne, na životni put uspešno izvedene. I…kao što je njena mama njoj rekla…jednog će dana, kada sve nevolje odrastanja prodju…ona gledati u njih i biti ponosna na svoje momke, uživaće u njima i znati, da su deo njihovog uspeha i oni postigli, samom činjenicom da su bili uz njih kroz sve lepe i sve trnovite momente njihovog detinjstva.