Špijun na biciklu

Krećemo. Jutro. Pravac garaža. Pravac drndava brava. Hoće li otključati ili ne? Svakojutarnje biciklovsko nagradno pitanje. Klincima poljubac, propratna rečenica sa temom kako preći ulicu i kako uspešno stići do škole na čitava tri minuta sporog kasa. Ali i onda…što je sigurno, sigurno je.

Puštam ih da malo odmaknu, turam plavi zub slušalice, plavi zub telefon, muzikica i vozi miško. Malo zaobilazno ali čisto da vidim…da li su pratili zadata im uputstva. Oni idu…sa noge na nogu, polagacko. Drže se za ruke, ne puštaju. Boki mlatara nekom kesom i u njoj vidim perece.

Ok, mislim…poželeo je to da gricka pa je svratio u prodavnicu umesto u kantinu. Nije problem, nije mali pa da ne zna šta mu se jede. Medjutim…i neki dan, pitam ga „Šta si dete moje doručkovao?“, a on mi odgovara „Na žalost…nije bilo pereca“. Kontam…garant je jeo batake, pice, šunke, sira. Pa naravno, presovane u flips ili čips uz dodatu aromu!!!

U čemu je stvar? Stvar je u tome da mi je dobro poznat razlog zašto je to jeo. Kantina u višim razredima podrazumeva borbu i opstanak jačeg. U ovom slučaju to Boris nikako nije. Tuku se, svadjaju se, vredjaju se. On voli tost iz kantine, voli i parče pice, voli i sendvič i mekiku. No…to je za njega pusta želja. Pusta želja je i za još neku decu. Zašto? Zato što je to uvek tako bilo i tako će ostati.

Fizičko. Igraju fudbal. Posle četiri godine, odlučuje se da u petom razredu pokuša i on da igra. Suprotna ekipa se buni kako njegova ima više igrača. Kapiten dobacuje „Nema problema…evo vam Boris!“ i naravno, ludo se zabavlja na njegov račun. Šta Boris radi? Tužan je. Otpočinje razgovor sa nastavnicom i dobija veoma stručan savet: „A da li si razmišljao da se prebaciš u Zmaj (druga škola u komšiluku)?“ On dete zbunjeno odgovara kako ne bi to voleo jer ima ovde u razredu drugara (da napomenem da je prva dva išao u treću školu, a ovde se prebacio zbog daljine i dugačkog puta). Ona će na to dalje: „Pa dobro…a možda onda u drugi razred gde nisu ovi dečaci?“ On i dalje zbunjeno odgovara kako ne želi, jer su mu tu ipak neki dobri drugari.

I sad se ja pitam…ko je tu lud? Kako može jedan prosvetni radnik da savetuje detetu da beži od problema? Naravno da treba nešto učiniti ali ne to! Kakav mu je to signal za život? Da ne može imati to što želi jer neko drugi ne želi da on to ima? Da pri nailasku na prepreku trebamo da se okrenemo i pobegnemo? Da trebamo bežati kao preplašeni zečevi od svih nevolja na koje ćemo naići?

Rekoh mu…“Drago moje dete, to je očajan savet! Ja sam najčešće na strani učitelja i nastavnika, pedagoga i psihologa. Verujem u njihove savete ali u ovaj ne! Ne možeš bežati. Ti imaš jednaka prava kao i oni! Ne kažem da treba da izazoveš nevolju. Ali…treba i ti da pojedeš tost ako ga voliš! Treba i ti da igraš fudbal ako želiš da probaš! Ignoriši ih! Ne možeš dozvoliti da ne uživaš zato što oni uživaju u tvojoj nevolji! Imaš zadatak za naredne dane da pojedeš tost u kantini i da ih iskuliraš totalno! Moraš naučiti da se izboriš za sebe a da pri tome ne upadneš u nevolju!“

Tako sam mu rekla. Tako se nadam da će uspeti u tome. No…život je čudna knjiga. Ko zna na nekim daljim stranama kakve će mu doživljaje ispisati…kakav rasplet situacije. Možda, možda baš jednoga dana on bude trebao njima u životu. I možda…možda ću ga naučiti da im pomogne i pored toga kako su se oni ponašali prema njemu. Možda…ali…razmisliću još valja li biti dobar!

P.S: od kada sam nažvrljala ovo, prošlo je par dana…Boki je juče kupio tost u kantini 🙂 …kaže, nije bilo tako teško 🙂

7 thoughts on “Špijun na biciklu

  1. Sanjočka, bravooooo, ma, kakva si ti majka, takvih je malo!!! :yahoo: Jel vidiš kakvu si mu podršku dala, svaka ti čast!
    A onu prosvetarku bih tako protresla za gušu, da pomisli da je piton pridavio, mamicu joj pedagošku! Boooooože, da li ona ima svoje dece? Ne bi me čudilo da nema, jer tako se obično ponašaju prosvetari koji nemaju svoju mladjariju! :irre: Nećeš reagovati, pretpostavljam, ili čekaš da još nešto uprska pa ćeš onda otići da još pokažeš „čija majka crnu vunu prede“? :juuu:

  2. Dudo…neću reagovati…ja sam Bokiju rekla što sam mislila, a to je da je savet očajan i da ni u ludilu ne sluša takve gluposti. A ono za majku kakva sam :yahoo: joooooj, ne bih rekla da se baš slažu sa tobom :uplakani: znaš da sam im uvek ja krivac :suze: No, i dalje mi nije jasna šta je uopšte pokušavala? Imam utisak da je zaista želela da mu pomogne, no ne razumem – kako?

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.