Kada obećanja ne ugledaju svetlost dana

Šta da im kažem? Nemam više reči. Osećam se slabo. Nemoćno. Donekle…prazno. Bojim se da će se sve srušiti ispod mene kao kula od karata.

Ne umem da odagnam njihovu tugu. Ne mogu da me srce ne zaboli od njihovih reči koje bockaju kao iglice po sred srca. Srce mi plače i ako razum govori da su oni ipak…još uvek deca.

Ono što je neminovno nas je sustiglo. Bilo je učaureno pune tri godine i sad se oslobadja. Mališa ja najzad otvorio srce. Barem ono što je trenutno u njemu. Sada, kada jeste…dodje mi da stavim dlan na uho i da ne čujem, da ne boli tako jako.

Osećam…kao da sve što uradim, pada u vodu. Osećam…kao da svi moji zagrljaji nemaju jačinu jednog njegovog pogleda upućenog deci. Jednog u tri meseca, jednog u dva meseca, kako im se posreći. A da im se posrećilo…izgleda da baš i nije.

Nezadovoljni svojom mamom i željni svoga oca…pate, tuguju. Sada više nego ikada, barem malo dete. Veliko je već dobar deo izbacilo iz sebe, no…posle ovih nekoliko večeri, ništa me više ne može iznenaditi. Mada…ko zna.

Dobili su sestricu, polu – sestricu. Tamo…daleko…nekih 400 – tinjak kilometara daleko. Otac im je ponovo postao otac. Sretan otac. Trebali su da ga posete preko leta, barem nedelju dana. Obećao im je. Nisu išli. Neće ići. Došao je na 2 dana (jedva 2…). Majka njegove ćerkice mora da se oporavlja i nema mesta za njih u njegovom domu.

Naravno, razgovarao je sa njima. Ne znam koji je metod primenio, no…da je urodio plodom, jeste. Dečijim suzama. Mislim da im se u glavi isprepletalo pregršt nejasnih emocija koje pokušavaju da razreše, da razumeju. Šta se dešava? Ono čega me je i strah bio.

Plače. Drugo veče za redom. U neku ruku…imam utisak da to svesno radi izazivajući pažnju, no u drugu ruku znam i da sve što kaže ima svoje zašto. A ja nemam za njih svoje zato.

Voleo bi da tata dodje da živi u Suboticu…ili makar neki grad blizu Subotice. Šta je blizu Subotice, pita me. Šta je tata uradio da se mama toliko naljuti na njega? Voleo bi da tata voli mamu a ne svoju sadašnju suprugu. Voleo bi da živi malo više kod tate jer ga tu svi grde i viču. Njegov je život nesretan i on bi voleo da ga nema jer njegovi roditelji nisu na jednom mestu.

Ne mogu, boli pa boli. Znam da je dete, no ne mogu da podnesem saznanje da bi radije živeo tamo negde…Znam i da je to sada njegov hir, neko ispunjavanje praznine koju je otac napravio svojim odlaskom. Znam…ali i dalje boli.

Šta da im kažem? Da je njihov otac želeo da ode? Da je njihov otac izjavio da će ostati uz nas ako sazna da ipak može biti dobar muž, otac, domaćin? Da im kažem da je shvatio godinama posle njihovog rodjenja da nije spreman za roditeljstvo i da je to i rekao…da nije spreman? Da mu je trebao mir…i da ga je pronašao i ovekovečio na fotografijama sa njegovom mirnom? Da im kažem da sam ga molila da ostane i ako mi je srce bilo prazno? Da im kažem da sam bila na kolenima zbog njih i straha od dece razvedenih roditelja? Zbog straha kako ćemo dalje? Da im kažem da me je hladno gledao sa visine, praznog pogleda i mislima već negde daleko? Da im kažem da je svaki slobodan vikend nalazio razloge da ode, umesto da ih provede sa porodicom?

Na njihovo najnovije pitanje da li bi mogao da se vrati u njihov grad…rekla sam im da je otišao. Odselio se. Zauvek. Neće se vratiti. Rekla sam im da se ne nadaju da se ne bi razočarali. Čvrsto sam se držala toga. Rekla sam im da ih voli i da će im uvek biti tata…ali tamo negde, ne tu, uz njih. Rekla sam im da meni nije važno koliko koga vole, da je za mene jedino važno da su uz mene i da nema toga na svetu zbog koga bih otišla od njih. Nisam ih lagala. Čvrsto sam se držala toga. Neće se vratiti, prihvatite, ne  mučite sebe…rekla sam im. Niste krivi, niko nije kriv, niste učinili ništa da zbog toga ode. On je doneo tu odluku i samo on. Samo bi je on i mogao promeniti. Ne vaše suze, ne vaša tuga. Samo on.

Neće se vratiti. Ima drugu porodicu. Ima novu igračku i nadam se da će to detence imati više sreće…da nakon nekoliko godina ne bude odbačeno kao moji dečaci. Šta je sada u njihovim glavicama?

Tata je tamo daleko, ima dete. To dete ima i mamu i našeg tatu. Zašto je tata uz to dete a uz nas nije? Da li nas se tata tamo seti? Jadan tata…Kriva je njegova žena…kada je nju video, odmah je morao tamo da se vrati. On nas ne grdi kao mama i ne viče toliko….

Opravdavaju ga, jer…ako ga ne opravdaju, to bi značilo da sami svojim srcima priznaju kako ne brine dovoljno o njima i kako ga nema ni blizu dovoljno u njihovim životima u odnosu na ono koliko bi trebalo. Opravdavaju ga i štite svoje duše tim opravdanjima.

A mama…pa mama je tu, to se podrazumeva. Na nju možemo vikati, ljutiti se, povredidjivati je, kriviti je…Nju će proći, odljutiće se…

Zašto tata ne viče i ne grdi ih? Kako bi i mogao, kada nema prilike, nije prisutan…a ja, mama..imam sve prilike ovoga sveta. Zašto vičem? Sigurno ne zato što želim, sigurno ne zato što uživam u tome…Nije da moram. Ne moram. Ali hoću. Zato što želim da ih izvedemo na dobar put, Dejan i ja. Zato što želim da nauče šta je u redu a šta nije. Zato što trebaju da poštuju (sem što vole) one koji su uz njih, zato što ne dam da nas gaze…a deca to umeju, ma koliko nevina i mala bila.

Ako je cena toga veća ljubav prema ocu, platiću je. Skupo je, ali hoću. Ja nemam izbora. Nemam ga, zato što je on imao. Istina…i da mi je dat izbor izabrala bih njih, bez razmišljanja.  Oni su moja sreća i moja tuga ali…sakupiću snage da i večeras…ako suze nastave da teku…budem uz njih. Stroga…ali moram. Ako treba da plačemo iz dana u dan, plakaćemo…dok ne shvate da će tata ostati tamo gde jeste…daleko od njih. Surova sam, možda…gruba. Ne želim da ih uljuljkujem u laži i smirujem srca lažnim obećanjima. Uljuljkaću ih istinom koju će morati da prihvate. Moj je izbor da se borim za njih i njihov mir…ma kako oni to prihvatili. Roditelj sam koji greši…ali ko ne? Nadam se samo…da će jednom naći oproštaja za sve što misle da nisam dobro činila…

27 thoughts on “Kada obećanja ne ugledaju svetlost dana

  1. Svaki novi razgovor donese nešto novo, možda jasnije, možda nešto bolnije, a onda jednog dana detetu sve postane kristalno jasno. Govorim ti iz iskustva, jer sam kroz deo toga prošla, a i dalje prolazim. Samo smo u različitim fazama. Jednog dana shvate sve i znaju zašto mama viče i vaspitava i zabranjuje i ovo i ono, a tata služi da ih zagrli jednom u tri meseca, a i u taj zagrljaj se između njih umuva neko koga tata više voli.

  2. Neke stvari jednostavno ne mogu da se isprave. Ja sam se razveo kada je klinka imala tri godine i dugo sam mislio da sam izgubio njene najlepše dane odrastanja; naravno, pola od toga jeste istina, druga polovina nije. Jeste da je danas lako pričati o prošlosti, no danas znaš da i možeš imati, ali i možda ne možeš! I kao što rekoh, neke stvari se ne daju ispraviti, ali razgovor, razgovor, razgovor, pre ili kasnije se isplati, premda se ne slažem u potpunosti sa onim što je rekla Čarobna, jer klincima, čak i kada odrastu, ipak nije baš sve kristalno jasno :pozz:

  3. Stevo, ti nisi izgubio, imaš svoju šćeru često uz sebe…naročito kada treba da ti tura filmčiće na youtube :good: Razgovor…uf, i meni ga je već dosta ali ne odustajem baš zato :namig: Biće kako bude, nadam se da će razumeti šta smo hteli i zašto smo šta činili….(uf, valjda razumeš šta sam htela reći…) :scratch:

  4. Ne budi tužna Kokice…
    bude teških dana, ali tvoja deca imaju beskrajnu ljubav koju će kad-tad da prepoznaju. Oni su još mali i ne znaju da procene, ali kad odrastu znaće…
    Pokušaj da ne razmišljaš o NJEMU, pa i da oni što manje misle…

  5. Sanjočka, znaš šta ja mislim o svemu, a i sama sam razvedena, te moje mladje dete, živeći u istom gradu gde i njen otac, nije imala tu sreću da je on voli i dalje, čak ni preko žice.
    A o ocu tvoje dece, uf, strašno je to, što su oni tako još mali da shvate, mada nikada neće shvatiti. Ostaće im gorčina, ali će mu oprostiti, sigurna sam. To i ja čekam jednoga dana.

    Imam istu situaciju u porodici. Sestričin sin je isto dobio sestru od tate i maćehe. Medjutim, oni su svi u odličnim odnosima. Divno komuniciraju, druže se. Mali je trenutno tamo i jako je srećan što ima sestru.

    Eto, predlažem ti, spakuj klince i vodi ih kod oca. Kada i to uradiš (bar pokušaj), onda znaš da si uradila baš sve.
    Biće lakše i tebi i njima. Ni on neće moći da se izvlači kada mu dodju deca. Videće se, makar na sat, dva,usrećićeš decu a on neće moći da se izvuče. Kada neće breg Muhamedu, Muhamed će bregu.

    Nemaš ti sebi šta da zameriš. Ja ZNAM kakva si ti majka, uostalom, pogledaj teme o kojim pišeš: uglavnom o svojim mališanima. Dobra si, iskrena, požrtvovana, nežna, pažljiva, saosećajna, eto, dovoljno sam rekla!

    Samo mu pošalješ poruku, kada već kreneš, da ste krenuli i da bude spreman! Srećno! :whistle:

  6. Breskvice…trebala bih poslušati tvoj savet. No, ne mislim ja baš o njemu…nego o njegovim postupcima koji baš nisu ok…Ma…znaš kako kažu…sve će to narod pozlatiti :namig:

  7. Dudo, znam da me razumeš…no, ne mogu postupiti tako kako si predložila. On je decu video, bio je na jedan i po dan i zbrisao…to je njegovo vidjenje očinstva. A vi što ostajete…mislite se kako ćete ih dovesti sebi od trzavica koje im pruža. Neću da mu ih nosim na prag…toga mi je dosta. Dugo sam ja zvala da pitam da li će doći, da li da ih odnesemo…on – ništa, samo bi se pojavio i očekivao da ga deca čekaju bez da mi javi. Ma…ko ga šiša…njegov problem a dečija tuga koju se možemo truditi da ublažimo…

  8. Ma, znam ja to sve i mogu da mislim kako im je. Jao, trebalo bi ga :maul: :maul: :maul: džukac jedan bezosećajni! :neeeee:

  9. Vidi, postoji i vece zlo od roditeljske nezainteresovanosti, a to je kad direktno cini detetu zlo. Inace sam davno shvatila da vecina muskaraca kads e razvede od zene nekako u taj „paket“ strpa i deci. Prosto nemaju istrajnost majki, cast izuzecima. Nemoj se osecati odgovornom za njegovo ponasanje prema deci. Mozda da pokusas da ga ne pravdas a ni ne objasnjavas sta ce biti ili nece biti, vec samo da im kazes da razumes njihovu tugu, tuzna si s njima jer njihov bol tebe boli jos vise, ali da su to pitanja koja treba da postave tati.

    Neka mu napisu pismo s pitanjima ako ne mogu drugacije da mu kazu. Nekad im ni ne trebaju odgovori, dovoljno je da izbace iz sebe pa zaborave. Dobro bi bilo da ne vices, pre svega zbog sebe same. Nije lako, ali moze se, a efekat cak zna da bude bolji, dublji, trajniji. Meni je puno pomogla knjiga “ KAKO DA PRIČATE DA BI VAS DECA SLUŠALA – SLUŠAJTE DA BI VAM DECA PRIČALA“ da dosta toga pozitivno promenim.

    Saljemo vam veeeeeeeliki zagrljaj, jer i sami dobro znamo kako je to kad nema tate 🙂

  10. Eh, Baklavice, savet ti je odličan. Valjalo bi pronaći i tu knjigu. Veruj mi, ali stvarno…trudim se da saradjujem i sa psiholozima i učiteljima, no, ponekada sve zaboravim i jednostavno puknem. Posle se grizem kao idiot što sam vikala ali jednostavno, umeju da me izvuku iz takta. A u drugom momentu – tako su divna deca. Valjda sam nekako umorna, ponovo, treba mi da nekako skupim snage da bih imala i više strpljenja. Žao mi je što je tako, no trudim se. Lepo je što na ovim stranama u svemu tome nailazim na prijatelje, koji rado podele svoja iskustva sa mnom, sa nama i pri tome ne prebacuju i ne kritikuju neke stvari koje ne činimo ispravno. Ne zato što ne prihvatam kritiku, nego što jednostavno…svi grešimo i lepo je naići na razumevanje. To, naravno, ne znači da nas treba podržati u onome lošem što činimo, ali dobronamerni saveti mogu samo pozitivno uticati na nas. Hvala ti!!

  11. Sve je to normalno, puknem i ja pa se jedem. Mada, ja ga zamolim da se zagrlimo, kazem mu „izvini, mico, mama je izgubila zivce, tesko mi je zbog milion stvari“. Pomaze. I njemu i meni. U pozadini svega su nasi strahovi. Probaj da se njih resavas, da ne projektujes sebi u glavi sve tuzne i lose stvari koje mogu da se dese ili da deca osecaju zato sto tata ne ume da im bude dovoljno tata. Vidis da ih i tu sudimo (mislim na oceve) a bice da je sve bas onako kako zbog neceg biti mora i na nama je da to prosto prihvatimo i ne preuzimamo na sebe vecu odgovornost od one koja nam prirodno pripada.

    Knjiga je sjajna, mnogo ce ti pomoci verujem vec i samo citanje. Meni jos puno pomaze kad shvatim da sve te dileme, i greske delim s milionima roditelja na ovom svetu, da nisam gora od njih 🙂 Mozes je naruciti ovde http://www.monoimanjana.rs/books/book.php?knjigaID=416 . U stvari nasa deca nam govore da treba da menjamo sebe da bi mogle njih da izvedemo na put 🙂 Imas veliki zagrljaj od nas :-)))))))))

  12. Baklavice, pridjem i ja mojima kada mislim da sam pogrešila…mada, možda ne uvek kada bi trebalo :uplakani: Ali, stvarno se trudimo i toliko vremena posvećujemo razgovorima o nevoljama. Možda je baš u tome problem :negative: No, moramo ih usmeravati na dobar put, pa sad, valjda će to izaći na dobro. Nego, hvala ti za preporuku za knjigu, potrudiću se da je nabavim, samo da padne platica :yes: i nadam se da ću uspeti naučiti nešto iz nje :good:

  13. Potresla sam se čitajući tvoj tekst…Tekst? Tvoj bol, strah, zbunjenost i kapanje iz rane koju imaš…
    Ti odlično vidiš i znaš koliko si im potrebna i koliko te tvoji sinovi vole, ali je sasvim normalno što te boli njihova patnja i želja da budu sa ocem, pored svega što ti JESI a on NIJE.
    Misliš li da deca ne znaju i ne osećaju svu istinu? Njegovu nezainteresovanost i bezdušnost? Znaju, veruj mi. Medjutim, budi spremna na to da će još neko vreme, što više budu sagledavali istinu o “ ocu „, biti prema tebi nemilosrdniji i kriviće te za sve loše što im se dogadja…To je teško za tebe, ali je način na koji oni prihvataju istinu o njemu. Nije fer? Naravno da nije.Medjutim tako je.Taj proces ide tako, a to je bolje no da ćute i zatvaraju se u sebe. Ti ćeš ih shvatiti, ti ćeš oprostiti, ti si MAJKA. Majke prolaze kroz to sa svojom decom, koju su njihovi očevi napustili.
    Sve što te više “ napadaju“, sve te više vole, ma koliko to paradoksalno zvučalo.
    Raspisah se ja, nepovezano i nadam se da ćeš razumeti šta sam htela reći…
    Divim se tvojoj snazi i ljubavi kojom obasipaš svoju decu
    Poljubac od Vece.

  14. Veco, hvala ti što si se raspisala i ostavila toliko emocija u komentaru. Hvala ti i na podršci i nadam se da je to sve tako kako kažeš, kako u suštini i ja mislim, samo…boli. No, sada, kada ovo pišem i kako je prošlo malo vremena od tih trenutaka malog deteta, smirio se…Istina…tata od onda nije ni bio, a uputio je 2-3 telefonska poziva (doduše, ne on nego starije dete njemu)…pa smo bili oslobodjeni trzavica koje njegovo pojavljivanje donese. Tuga je da se ponaša kao da su dva dečaka koja ima deca neke druge osobe. Sreća je ta da se mangup ponaša kao da su ista ta dva dečaka upravo njegova dva dečaka. Onaj koji je daleko…ne zna šta gubi i sve manje poznaje svoju decu.

  15. Tesko je biti samohrani roditelj….tvoj post me bas dirnio u srce. Viruj mi tvoja dica kad odrastu shvatit ce sta si sve ucinila za njih i tko im je cuvao ledja kada je bilo najteze, a to se ne zaboravlja! Cuvaj se i budi sritna! Lipi pozdravi iz Splita!

  16. Tereza, hvala ti na pozdravima iz prelepog kraja!!! Baš me raduju! Ovo osećanje o kojem sam pričala dodje, prodje, pa opet dodje i tako u krug. Sreća, imam divnog čoveka kraj sebe koji mi pruža podršku upravo takvu kakva mi je potrebna. Hvala ti na toplim rečima i pozdrav Splitu! (ako može i Trogiru :namig: ) :pozz: :pozz: :pozz:

  17. Pozdrav Rovinju :good: No, nikako se neću složiti niti prihvatiti da su samohrani roditelji jadni. Teško jeste ali se može, plus – ne ostaju sami zauvek. Dalje – nikako ne mogu ni da prihvatim da deca ispadnu vragolani, jer i jedan roditelj može osetiti šta je ispravno a šta nije i tome učiti svoju decu. Plus…to je i familija koja je uvek prisutna da pomogne. Tako da – možda su sretniji od neke dece koja imaju oba roditelja a kao da ih nemaju. Pozdrav za prelepu Hrvatsku i njeno more! :pozz:

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.