Otvaram frižider. Tužan pogled u prazno. Jelovnik za danas – lovački ručak bez divljači. To je otprilike isto kao što Kraljica Majka sprema rum kocke bez ruma. Nije da ih ne volimo. Čak, obožavamo ih! I da…ponekada su i bez čokolade. Šta da se radi, nije trčala za njom u prodavnici.
Mesec: februar 2010.
Markirana roba
Strah. Od nepoznatog. Istina razotkrivena, razgolićena, osramoćena. Odluka. Nagoveštaj sa dobronamernih usana dragih osoba…nagoveštaj o pravom putu. Ne nagovoraj – samo…nagoveštaj. Puca. Kraj. Početak. Čega? Novog života. Kakvog života? Nepoznatog. Za nju, za njenu decu. Spoznaja da će biti obeleženi …
Borisova scena života
…uloga kao uloga, igram je napamet, bez scenarija, onako kako mi život i okolnosti šapuću…igram je u društvu svih nas, koji smo na sceni njegovog života. Nadam se samo da nije požalio, što je upravo ovoj ekipi, dodelio tako odgovorne uloge u njegovom životu…
Želje, čestitke i pozdravi :)))
„Koristim ovu priliku, ovo mesto i vreme da obavestim sve posetioce ovih strana, da je moj Shogi najzad, nakon višegodišnje borbe sa taštom i suprugom mu njegovom najdražom, pride jedinom…uspešno okončao partiju YAMB-a u svoju korist!!!!! U to ime iskrene čestitke!”
Džepno izdanje karikature života – poglavlje…3
I tako…godine su prošle, u stvari…pre nego što su prošle, bebec je u svoj svojoj snazi zdravo rastao. Kada kažem zdravo – mislim zdravo. Kao zimsko dete – trebalo ga(ju) je i naučiti na zimu. U tome sve zasluge pripisujemo – Kraljici Majci. Ona se za zdravlje zdušno borila…
Mesto u svetu za našeg manjeg dečaka
Jedan je dečak već dobio svoje mesto u svetu…origami majstorije već uveliko traju…Onoliko koliko škola i vreme dozvoljava…a taman primereno, zajedno sa nama, Boris prikazuje svoje umeće savijanja papira po principu – baš kako treba.
Jedan drugi dečak strpljivo čeka svoje mesto…
Džepno izdanje karikature života – uvod
Počelo je nekim neobičnim plačem, kao prigušenim ali ipak, prodornim. Kako i ne bi…kada je dete odlučilo na svet doći u nedelju, pa još na materice, pa još u 12.15 h, taman na ručak…Pri tome…nije ni moglo kao sav normalan svet da se rodi normalno. Ne…moralo je već tada da zaplete sve konce, šparge, vrpce…
Slonovi sa naslovnice
…čak…vrlo često, uzde nam ispadnu iz ruku i samo nas prava ruka može vratiti nazad u sedlo…smirena, čvrsta, odlučna…i usmeriti…da kroz život koračamo sigurnijim koracima….svesni da uz sebe imamo oslonac…koji će biti tu da ne padnemo…a opet…čak i ako padnemo…biće tu da…