Stara gospodja

Polagacko sprema svoje cipele, kaput je već obukla i još malo i spremna je za polazak. Ne i odlazak. Polazi da otvori neka vrata pred nama, zaboravivši, kao slučajno, da zatvori neka ranija. Je li senilna, zjalava, nespretna ili samo mudra? Zašto ih je ostavila tako, da možemo škiljiti iza njih, videti isečke nečega što čuvaju? Možda zato da shvatimo koliko ih je pre ovih otvorila a nije morala? Možda zato da vidimo koliko smo poklona i ostvarenih želja iza njih ostavili? Možda zato da nas podseti na sve ono što smo imali a nismo uspeli da sačuvamo ili na ono što nismo imali a uspeli smo da steknemo? A možda ipak samo zato da nam ostavi uspomene na ono što smo živeli i podsetnik na ono kako bismo želeli da živimo. I pored svega toga…da nam ostavi osećaj za sreću onime što nam je pruženo.
Hoćemo li žaliti kada nam otvori ta sledeća ili će nas ona obasjati svetlima neke nove sreće? Hoćemo li je znati primetiti, osetiti, doživeti ili ćemo dozvoliti da prodje pored nas neprimećeno? Hoćemo li sa osmesima na licima viriti u ranije odaje naših života i biti radosni što ih imamo?
Volela bih da zadržimo ono što su nam upravo ova vrata, koja će se sada polagacko iza nas zatvoriti, donela….Volela bih da zadržimo mir i ljubav u porodici koji smo živeli a nismo ni svesni da smo ga živeli jer smo navikli da ga živimo. Volela bih da zadržimo zdravlje koje smo imali a nismo ga ni osetili jer je bilo normalno da ga imamo. Volela bih da trošimo onoliko novaca koliko smo trošili a to nismo ni primetili jer su nam novčanici ipak bili solidno puni. Volela bih da zadržimo bogatstvo svakog podarenog nam jutra koje smo doživeli a nismo ga ni cenili jer smo mislili da je normalno da se budimo….Volela bih da i dalje mogu reći našoj deci….sretni ste…probudili ste se, vidite nas, čujete nas, govorite nam, imate sve što ste imali i juče, nešto manje slatkiša, malo više kilograma, po koju slomljenu igračku i po koju novu zabavu…Volela bih da i dalje mogu reći – naša deca, jer to je tako lep osećaj….imati porodicu. Volela bih da i dalje imamo sve ovo što imamo a i ne znamo da imamo.
Volela bih…da svaka vrata ispraćamo sa tugom…jer imamo za čime žaliti, pa ipak…nadati se nečem barem jednako lepom….na pragu onih nadolazećih…

Za sve nas….ispratimo gospodju 2009 – tu sa osmesima na licima i bez osvrta na ružne stvari, ispratimo je samo sa uspomenom na ono lepo što je donela, ako i mislimo da nije…ipak jeste, mogućnost da je pozdravimo, nekima ni to nije pruženo…Dočekajmo gospodju 2010 – tu otvorena srca, puni optimizma i onda kada mislimo da za njega nema mesta…nadjimo mu mesta, mnogo ne traži, puno ne košta a mnogo nudi…

Sretno se rastali sa 2009 – om godinom i još sretnije dočekali novu…2010 – tu godinu i razmislite o tome koliko ste uistinu sretni!!!  Sretno još jednom svima!!!!!

11 thoughts on “Stara gospodja

  1. Divno i istinito sve što si napisala! Svaka čast tebi i mangupu koji ste stvorili tako divnu porodicu i što ste sretni, što ste se našli. I deca uživaju sa vama! Ljubim vas puno i jako sam srećna što sam vas upoznala! Divni ste i želim vam da budete takvi kakvi jeste, zdrav, veseli, zaljubljeni i da vam to doveka traje! Srećno u novoj godini! 🙂

  2. Evo ja se upravo vratih iz Ulice otvorenog srca, pa sam tako i dočekala novu gospojicu, prvi dan se dobro pokazala, ostalo ćemo da vidimo 😉
    Lep post Kokice :rose:

  3. Hvala vama dvoma na lepim željama, ali, teško da me nista neće ražalostiti, jer sam postala prava plačipička! Na sve i svašta mi udaraju suze, a da ne pričam o nekim težim temama! 😥 No, trudiću se da malo i “ :kafa: „

  4. Hvala ti Sanjice na lepim željama, a ja ti ih vraćam izrečene drugim rečima, ali isto tako sa najboljim i najvećim željama …Budi srećna )))))))))))))Najsrećnija :heart:

Leave a Reply to malabreskva Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.