Djak ponavljač

I kada mi neko kaže „Nikad ne reci nikad“ hoću za vrat da mu skočim! Ma valjda ja znam da neće nikada a pogotovo znam da ja neću nikada! Tako da, to su budalaštine, babske priče, trice, šta li već….nikad ne reci nikad…svašta….!!!
I nije prošlo mnogo…nikad ne reci nikad…počelo je da zvuči mnogo realnije nego babske priče, čak, rekla bih…ima nešto u tome. Sad…ili je to do ove četvrte decenije što je pre par godina razmenih ili je ono malo životnog iskustva koje nose sa sobom ili je svašta nešto i ništa, što je prošlost donela, no…ja počeh verovati u tu izreku. Ne kažu džabe – narodne umotvorine. Ta…ima narod um, pa to ti je…bolje mu je na vreme verovati, nego se bezuspešno bacati u koštac sa borbom unapred osudjenom na poraz u našu korist.
Skolski autobusRekoh ja jednom prilikom, ma šta jednom, rekoh ja u mnogo prilika…nema šanse da ću ja to raditi!!! Sve slušam, gledam, osvrćem se…pa ne verujem. Normalna li je ovaj čeljad oko mene? Šta bre sve ženice vise na telefonima, pa proveravaju domaće zadatke online, pa ispituju decu, pa izdaju uputstva za upotrebu dana, pa kako uspešno navući farmerice pred polazak u školu…pa…sve u svemu hot – line na relaciji posao – dete. I dalje gledam, slušam, sva u neverici. I onda sledi…“U moje vreme to tako nije bilo!!!“
Činjenica – neoporeciva, nije. Sad, ovo je priča iz gledišta mene kao deteta moje mame i mog tate, njihovo mišljenje, takodje osećaje tim povodom, nećemo uključivati u ovu raspravu na temu nikad…tako da, možda baš i nije najobjektivnija, ali…Mojamamamojtatamenenisumoraliproveravati. Tačka. Kraj. Da u samom startu naznačim, to ne znači da nije bilo neuradjenih domaćih zadataka, to ne znači da sam uredno bila spremna za odgovaranje svaki čas, to ne znači da nije mogla uleteti po koja ili više loših ocena, nego…imala sam tu sreću da je dnevnik šetao po abecedi, a moje je prezime sa početnim slovom V bilo na kraju tog puta. Tako da…dotle je već nastavnicima i dosadilo ispitivanje, pa kada bih i stigla na red, a osetila sam (pazi kada sam imala neki dar – šesto, sedmo ili osmo čulo…) da stižem, ja bih bacila pogled na lekcije, letimičan (ali jako letimičan), uključila malo senzor za snalažljivost i izvukla uspešno peticu. No, to je jedna stvar, jedan momenat, a drugi je taj da se celo opterećivanje mojih roditelja školom svodilo na povremeno pitanje da li imam domaći i jesam li ga uopšte uradila. U ovu konstataciju ne ulaze sitni detalji koji se tiču vladanja, jer…taj deo nema veze sa učenjem, jel…
Povremeno je meni moja mama znala reći „Daće bog da dobiješ dva puta teže dete nego što si ti!!!“ I šta je uopšte sa time mislila?!!! Ja nešto kao bejah naporna za upotrebu ili šta?!!!
No, da joj se želja ostvarila, vala jeste! Mislim da dobih jedno teško dete. Dobro, pametno, inteligentno, emotivno, spretno, zanimljivo ali teško…u slovo p slovo m pa sa sve tačkama teško dete!!! I kada je došlo vreme škole, eto, stigao i četvrti razred, krenuh ja u školu, sa njim, da utvrdim gradivo. Diskutabilno je da li utvrdjujem ili neke momente ponovo učim, ali opet sam u djačkoj klupi. Znači rekoh, pa porekoh. Glasno, mnogo sam glasno vikala da nikada neću učiti sa detetom jer to tako ne valja i nije istina da tako mora. Kada sa mnom nisu morali, neću ni ja. Ima da nauči.
Jedino sa čime se ne bih složila sada, nakon nekoliko godina je njihovo krivljenje nastavnika za dečije neznanje. Polazim od toga da je to od slučaja do slučaja. Moje dete je – pa…recimo…slučaj za sebe. Uz malo (zaista malo) truda mogao bi nanizati peticu do petice. Medjutim, pokupio je malo lenje krvi, malo egoistične naravi, inteligencije mnogo na mamu 😉 , zainteresovanosti na izvoz za sve drugo sem škole i eto ti…mama – izvoli ponovo u školu. Pita te neko?!!! Jok, ne pita, moraš – moram. Ne moram, ali hoću. Neću da dozvolim da dete svojom nezainteresovanošću za učenje sakupi loše ocene, neću da dozvolim da ima svoje mišljenje na tu temu, neću da mu objašnjavam zašto mora da uči. Kraj. Mora. Tačka.
I zato, živelo ispitivanje dece online, živelo proveravanje svesaka i knjiga, živeli tronedeljni odlasci u školu na konsultacije sa učiteljima, pedagozima, psiholozima, živeli domaći zadaci i živela naša deca i mi sa svim svojim očekivanjima od njih!!! I…neka imaju dovoljno snage da nas istrpe takve!!!

20 thoughts on “Djak ponavljač

  1. Ja kad naidjem na nekog klinca odmah ga pitam kako je u škuli, kakve su ocene, a on meni: U školi je dobro, imam sve same petice, a onda ja njemu: Nemaš ni jednog keca, nego sve same petice! Ondak ti više i ne moraš u škulu da idješ, jer ti sve znaš, ti si jedna sveznalica i zbog toga triba nas da učiš :yahoo: :yahoo: :yahoo: :pozz: Eh, moja je druga godina na faksu, juče položila vozački, to je sve što znam, ostalo ne mogu ni da proveravam. Ih, baš sam srićan čovek :dim: 🙂 :bye:

    1. Čestitke za vozački, sad može šćera lepo da ti se kliže i sanka na četiri točka ali pažljivo :pozz: A ovi mali, sa sve peticama, svaka njima čast!!! Pa taman i nas mogli učiti. Ja bih volela da manje znam o školi ali šta je…tu je :yahoo: juče pala petica iz prirode i društva koju ga je mama terala da uči. Jadnik :namig: Ali da je bio sretan, vala jeste!!! :bravo:

  2. Sanja, čini mi se da ti najviše SEBE bodriš ovim postom! Neka, neka, svi smo kroz to prošli, mislim na nas matore, naročito mame (ne vredjam tate, nikako!)! MORAŠ SANJA SADA DA MU POMOGNEŠ, MA KAKO TI BILO TEŠKO! Jao, samo kada se setim škole, mogla bih se odmah ucmekati. To, stalno, hajde, hajde, uradi, jesi li, dali si, imaš li, joooooj, ali, isplatilo se! Jes da sam ostala bez dobre polovine živaca, ali zato sada nemam pojma ni šta polaže, ni kada polaže, samo mi kaže bila sam na kolokvijumu ili imam ispit sutra! Mada, i to je mač sa dve oštrice, zato što se oni navuku na pomoć. Ja sam to doživela u jednom momentu sa mladjom! Krene u sobu da uči i kaže mi: HAJDE MAMA! A ja: ŠTA HAJDE? Ona: Pa da učimo! Ja: Misliš TI da učiš, a ne ja? Ona: Mislim, da učimo zajedno! Ja: Ne, ti učiš, a ja te preslišavam! A sada, da ti vidim ledja ka sobi! I tako, malo po malo, sam je otresla ali joj je ostala radna navika, sva sreća! :wacko:

    1. Mislim…strašno!!! Ali, delovalo je. Petica pala, pismeni valjda dobro uradjen, danas kontrolni. Joooooooooooooooj, jedva čekam kraj škole!!!!! :kul: :kul: :kul: I da…u pravu si, ovo je bila podrška meni samoj i mangupu kao podršci dok idem u školu :yahoo:

    1. :good: nemam pojma, malo mi…malo…neko drugi. Ali da se igramo vruće linije – igramo se!!! Da ponovim, NI U NAŠE VREME TOGA NIJE BILOOOOO!!! :doh: :doh: :doh: Još par dana i raspust!!! :yahoo: :yahoo: :yahoo:

  3. Ma ljudi zato postoje mame i tate (hmm), i nema tu mnogo razmisljanja.
    Nekada nije tako bilo? A kako je bilo?
    Roditelji su pomagali deci da nauce kako da rade zemlju i cuvaju stoku, a posto je normalno da te oni nauce, ucili su te…Samo se menja predmet izucavanja, sve ostalo je isto…mislim na sustinu))))
    Ko ce ako necemo mi? B-)

    1. Ali Veco stvarno, što se tiče izučavanja škole, moji nisu imali pojma šta učimo trenutno, a ja (i još mnoge mame i poneki tata 😉 ) moram znati kakve jednačine su radili itd. Nije to do učitelja, (možda do nekih jeste) to je do deteta…Šta ću, što se mora, nije teško :namig: :namig: :namig:

  4. moja razredna iz srednje škole je govorila da je svoju decu proveravala i kad si išli na fakultet. da im je prisluškivala razgovore, preturala po džepovima…meni je to tad zvučalo nebulozno. sad, kada sam i sama roditelj, mislim da ću primenjivati taktike iz posta kad za to dođe vreme…

  5. Magi, prvo, dobro nam navratila na ovu stranu :kafa: a posle da ti kažem…ufff, naporan je taj posao detektiva, ispitivača, psihologa, a sve u isto vreme skrkano u roditelja. Ne znam kolicko ti je dete, takodje, užasavalo me kada su mi stalno ponavljali da je malo dete mala briga a veliko velika, ajooooj, šta li nas onda tek čeka?!!! Tako da, lepo lageruj strpljenje, živce, dobru volju, da ti se nadje kad zafali u nekim narednim periodima :yahoo:

  6. Slažem se sa narodom – nikad ne reci nikad. Ja sam se opametila kad sam rekla „nikad“ pa uvidela da to ne treba govoriti…
    Inače, mene moji nisu proveravali, jedino su me maltretirali u prvom razredu dok nisam naučila pisanje i čitanje. Posle sam sama. Ali neka deca su takva. Moj brat je uvek teran, uvek proveravan, pa opet je radio šta on hoće…
    Lepo je što se toliko trudiš oko svoje dece, mada mnogo toga od njih samih zavisi.
    Ipak, nije na odmet jedna motka ( u budžaku, za slučaj da je nužna ) :mail: :maul: :ideja: :wacko:

  7. Naravno, deca se moraju stalno posmatrati i proveravati, ali diskretno, da to ne primete. I ja sam to radila svojoj deci. Zvirkala u dnevnike, ali samo kada ga ostave na pisaćem stolu, nisam preturala da ga pronadjem. Išla sam i na „ćošak“, virila da proverim da li je zaista tamo (mladja) i sa starijom iz dnevnika mnogo saznala, pa, iskoristila kada je bilo vreme. I za narkomane, roditelji poslednji saznaju, prema tome, treba ih stalno držati na oku, ali ih ne gušiti i pustiti ih da žive! 🙂

    1. Mislim da bih se složila sa tobom Dudo i tek me očekuje taj posao zvirkanja i uhodjenja. Za sada je to samo škola i učenje ali nije daleko i sve ostalo :frka: :frka: :frka:

  8. Nikada nismo spremni za taj momenat, kada prvi put zatraže da negde izadju. Uvek se šokira svaki roditelj, što je i normalno, a i normalno je da deca žele da istražuju, da dožive i nešto novo, radoznalci. A za drogu, obavezno, svaki put ukebati po neku emisiju na tv i posaditi ih da gledaju i to širom otvorenih ociju, da vide šta može da im se desi! Dele klincima po školskim dvorištima, strahota jedna! To je možda jedna od NAJVAŽNIJIH stvari za skretanje pažnje, svojoj deci! : :frka: :med:

  9. Da li sam ovo, da li sam ono, a šta ako ovako, a mogla sam onako… ma da poludi čovek…mama. :frka: Trudim se da se što manje mešam u učenje svoje ćerke i mi smo četvrti razred. Najvažnije mi je da zavoli da čita i da održi tu radoznalost koju ima. Nema sve petice i ne insistiram na tome, jer pssst…(da ne čuje niko) onako u poverenju, lično mislim da sve to što uče u školi nema veze sa vezom. Bila sam najbolji đak u osnovnoj školi i nikada nikakve vajde od toga nisam imala. Sve onako u prolazu sam učila za školu, ali sam zato pročitala svaku knjigu koja mi je dospela u ruke i to mi je bilo najbolje osnovno obrazovanje.

    Šta ono hoću da kažem? :doh: Malo sam izlapela u zadnje vreme. :irre: Ma nema veze. Važno je da je danas počeo raspust. :yahoo:

    1. Ja se trudila jedno vreme da se ne mešam u knjige, al to vala nije išlo! Sad ocene šetaju 45454545 što je sasvim :good: ok, probleme su nam zadavale jedinice i minusi iz domaćeg. Tu definitivno nije bilo leka sem stalne kontrole :neeeee: Inače (pssst…da niko ne čuje) u principu ima nešto u tome što kažeš i o tome šta uče u školi. Da izostavimo srpski i matematiku, naravno….RASPUST JE U TOKU!!!!! Kod nas je barem počeo … :yes: :yes: :yes:

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.