Sreća u izmaglici

Sedela je sama u sobi, na krevetu. Telo joj je podrhtavalo u ritmu koji nije dozvoljavao predugo zadržavanje na jednom mestu. Teralo ju je da se uznemiri, da prošeta, napeto, po kući, domu, koji nekada ulivaše mir, toplinu, odmor…mesto gde je pronalazila sebe. Neujednačeni koraci nosili su je iz jednog ćoška njenog nemira ka drugom. Tražili ono što je prestalo da postoji. Mir. U duši, u srcu, u telu.
Tražili su samo jedan kutak gde će drhtaji popustiti, dozvoliti telu da predahne, srcu da se smiri. Svaki je novi korak uznemiravao srce, koje je, mahnito lupajući odzvanjalo u njenoj glavi koja više nije umela ispratiti sopstvene misli, sopstvene strahove. Odzvanjalo je kao zvona crkve koja povlače za najavu velikog dogadjaja ili velikog kraja. Zvonilo je za uzbunu. Kraj puta je na vidiku. Ima li nastavak ili je slepa ulica?
Nemir je postajao jak do te mere da ni krevet više nije bio spas. Zaboravila je šta je to zavući se pod toplo ćebe, ušuškati se, opustiti glavu na jastuku, prepustiti se snovima, odmoriti se od dana koji ostavlja za sobom i poći u novi sa nadom…Nada je nestala. Ostali su jedino strahovi koji ni malo nisu pomagali da se telo smiri. Potpirivali su nemir svojom jačinom, svojim intenzivnim prisustvom, svojim nametanjem u svakom minutu i na svakom svakom mestu. Strah. Verni pratioc u nevernom životu. Verni podanik koji je ispunjavao svoju obavezu u njenom uplašenom srcu.
Strah. Od života. Strah. Od smrti. Strah. Za decu. Strah. Od neizvesnosti. Strah. Od samoće. Strah. Od izdaje. Strah. Od bolesti. Strah. U svakom kutku samo strah.
Umor, napetost, obaveze, život bez podrške, život bez poverenja, život bez nade, život za preživljavanje, život bez očekivanja…učinili su svoje.
Dalje više ne može. Nastavlja da šeta. Nemir joj i dalje vri  venama. Potrebna joj je pomoć. Iskrena, nesebična, požrtvovana pomoć. Potrebna joj je uteha. Potrebne su joj oštre reči ljubavi. One, istinske, nesebične, koja će njene strahove saseći pri prvom nicanju iznad zemlje, ne dozvoliti mu da se razgrana, ne dozvoliti mu da je obuhvati svojim granama i čvrsto stegne, ponese…u neke crne visine i potom pusti, da padne, duboko, u ponor bez izlaza…
Odlučuje da ubrza do kraja puta. Preuzima rizik neizvesnoti. Stiže do njega i negde…u daljini…kroz izmaglicu…nazire pomoć…toliko željenu, toliko potrebnu…i kreće ka njoj, laganim, pomalo nesigurnim ali istrajnim koracima. Jer na drugom je kraju čekala sreća.

10 thoughts on “Sreća u izmaglici

  1. Ovo je dirljiva priča o tebi i Mangupu, prepoznala sam te :bravo: :bravo:
    Drago mi je da si našla mir i sreću, a nemiri se uvuku u svačije srce kad vide da ima mesta :heart:

    1. Breskvice, breskvice, jesil ti to gatala u šolju, ufatila si me na delu :namig: :crveni: Od nemira se treba čuvati, čim ga primetimo, treba reagovati, u suprotnom eto ti ga na vrata u svoj svojoj veličini!!!

  2. Rizik se ipak isplati, to je pouka ove bajke :heart:
    Kokice, znam ponekad da gledam u potkolenicu, ako malo zarozaš dokolenice B-)
    Možeš da me isprobaš nekom prilikom :whistle:

  3. Ma, čim sam počela da čitam, znala sam… i očekivala da će se pojaviti tvoj spasilac, koji će ti pružiti iskrene reči ljubavi i utehe. Dobro je da ga imaš!
    Divno si to sve napisala i volim što je happy end! :rose:

    1. :yes: :yes: :yes: Dudo,…i ja volim happy endove, nadam se da ovo nije jedan od onih kada prodju slova pa puste neku scenu koja te natera da se zamisliš da ipak nije onako kako je izgledalo na kraju :prst:

Leave a Reply to malabreskva Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.