Kada skazaljka ubrza više nego što treba…

Vreme…tako relativna stvar…uvek neka borba sa njim. Prolazi kao trkač na duge staze…sigurno, umerenim tempom, a opet brzo, dok se kraj ne nazire, niti je unapred ucrtan cilj, niti treba da bude. Prolazi, protiče brzinom na koju mi uticati ne možemo. Life passing by

Vreme – u čijem se manjku konstantno nalaze ljudske duše u potrazi za kvalitetnim utroškom istog. Vreme – neprocenjivo blago, poklonjeno nam u vidu života koji nam je ostavljen na milost i nemilost…da vidimo šta ćemo sa njim. Godine iza, momenat sada…godine ili meseci, dani ili sati koji dolaze…nepredvidivo vreme. Kao madjioničar…igra se sa našim životima. Gde ćemo sutra biti i hoćemo li biti? A ako nećemo biti, šta smo danas uradili, zbog čega ako sutra ne budemo nećemo žaliti? Šta je to što bi bilo vredno utrošenog vremena? Deca, porodica? Da se ne lažemo, to je prva i najveća sreća svakog pojedinačnog ljudskog života. Da sada ne uletim u tok reke koja uvek i uredno ustaljenim koritom teče, bez želje, bez snage da pokuša promenuti svoj tok, a tok glasi ovako…važno je zdravlje, sreća, ljubav i porodica. Naravno. Hajdemo na trenutak biti neskromni i reći da nam je ta sreća podarena milošću neke nama nepoznate energije. Hajdemo to prihvatiti kao da nam sleduje (mada nije tako, to shvatimo tek kada izgubimo ono što smo mislili da je naše i da nam niko ne može uzeti)…Hajde da se tada vratimo na pitanje, šta bi to bilo vredno da nas sutra nema, a da smo uradili danas? Sitnica, neka mala, možda drugim činiocima vremena, nevažna ista sitnica. Sitnica, neka reč, neka rečenica, neki pogled ili dodir ruke. Specijalan. Neki osmeh u očima. Neki razgovor deteta i majke, razgovor koji je doveo od suza do osmeha, koji je doveo od reči besa, do reči sreće. Razgovor…davno zaboravljeni razgovor. Razgovor koji nam je ukralo vreme. Ono isto, skupo, preskupo, a opet,…neprecenjeno vreme…Sitnica jedna…vremena vredna.

27 thoughts on “Kada skazaljka ubrza više nego što treba…

  1. Mislim da je najbitnije izvesti decu na pravi put, posle može i da nestanemo. Ali obzirom da niko ne zna kada će proteći njegovo vreme treba da smo zahvalni za svaki naredni dan koji doživimo i treba da se nadamo da će nam ta nepoznata energija biti dovoljno dugo naklonjena da to i uspemo da izvedemo. Dobar post. :good:

  2. Svaki tren našeg zivota je podjednako važan. To shvatimo, tek, kada on prodje. Neki dan sam baš razmišljala da postavim deci pitanje: Sta biste vi rekli, čemu sam vas ja naučila u zivotu, posle toliko bavljenja vama? E, pravo da ti kažem, bojim se odgovora, pa čekam da prodje još malo vremena. Možda će mi se odgovor više dopasti, kada budu još malo starije! Ko zna? A možda ih i ne pitam, bez obzira na to šta ja mislim! 🙂
    A sto se ovi mali toliko raštrkali, jel bilo neke svadje medju njima? :maul:

  3. Miljane, slažem se za svaki novi dan. Pokušavam tako i decu učiti. Da svemu što imaju, a ni ne znaju da imaju, a misle da im po pravu postojanja sleduje, pridaju značaj i da se raduju. Počevši od svakog novog dana, do očiju kojima vide, ušiju kojima čuju, sposobnih rukiju i nogicama koje ih nose gde oni žele (no dobro…nekada i mi). Da cene ono što imaju i da se trude da to i sačuvaju. Da budu pošteni, iskreni i ne zlobni. E sad…koliko uspeha u tome ima…vreme će da pokaže, samo da nas posluži, je li, da to i vidimo :yes:

  4. Dudo :scratch: ovi se tu dole mali žuto – zeleni mnogo zjale…ali mrzi me da ih sada postrojavam u red…neka ih malo na slobodi, kud koji mili moji… :kul:
    Zanimljivo je to pitanje koje želiš postaviti deci, što duže ga odlažeš, to duže živiš u lepoj i prijatnoj nadi da bi odgovor mogao biti ipak lep (i ako se bojiš)…tako da…odloži ga još neko vreme, duže ćeš uživati :med:

  5. Trudim se da svaki trenutak proveden sa decom upijem, zapamtim, urežem u sećanje, jer svakog dana su sve veći i neke stvari se nikada ne ponavljaju.

    Dudo slobodno bez straha pitaj svoje ćerke to što si htela, sigurna sam da će te njihov odgovor usrećiti.

  6. Ja ne bih da nestanem posle mog deteta, taman posla, jer čovek nije stvoren samo zbog proste reprodukcije; ne slažem se sa mišljenjima kao izveo sam ih na pravi put pa sada mogu i da riknem, ne želim upasti u tu zamku mišljenja da je vreme mog detinjstva kada drugi brinu o meni, pa vreme kada ja brinem o mom detetu i na kraju opet neko (moje dete?) da brine o meni. Da ne bude zabune, volim ja svoju decu, imam sina koji za godinu dana puni 30, i kćer koja za par meseci puni 21 godinu, dakle već su ogromna deca, moja deca i to je to. Ja guram svoje vreme i dalje u ovom životu i gledam da mi bude što bolje i, Kokice, sasvim dobro sam razumeo tekst, no tvoji klinci su još stvarno klinci, videćemo šta ćeš zapisati za deset petnaest godina. Naravno, ne mislim da ćeš pisati o lošem, ali tada će tvoji klinci biti ohoho veliki klinci, i nakon svega trebaće malo vremena i za tebe, tj. Vas da ostane! :pozz:

  7. Stevo, ja se slažem sa tobom, zaista. U ovom momentu, to je bio jedan razgovor, nešto što mi je reklo…dobro je uspećeš u tome što se podrazumeva da je tvoja obaveza – da naučiš decu koje je pravi put (ako takav postoji). No, takodje, već sada, najiskreniji odgovor ako dam, nedostaje mi vremena za sebe i za nas. Zato me i nervira taj tok reke koji neće da se makne iz zadatog joj korita, ali sada, dok su mali,…to ne mere. Toliko bih toga želela naučiti, uraditi, pročitati, eto…mene to privlači, ali ne stignem. Verovatno to nije opravdanje, mnogi fakultete završavaju uz decu (to ne bih volela, to me ne privlači)…ja eto, nisam sposobna da sve postignem. Kada odrastu, želim da uživamo malo i u slobodici koja nam je svima ponekada potrebna. :namig: Želela bih … uh, to bi sada ispao post u komentaru. Sve u svemu, nisam ni ja samo za tu parolu deca na put, a posle šta bude :good: ali im naravno treba pružiti sebe koliko je god to moguće :yes:

  8. Charolija – treba uživati u njima dok još oni žele da uživamo u njima. Ja već sada donekle žalim sate i sate propuštene sa decom, zbog posla koji je u vreme kada su bili najsladji iziskivao da radim po cele dane. Odrasli su (mislim do ove visine :namig: na kojoj su sad) a da nisam ni primetila…No, pošto se to ne može vraćati, a ne bi se ni moglo promeniti…šta je tu je, vozimo dalje. Uživamo (ne baš uvek, barem ne kada se posvadjamo) koliko možemo i da ne pravim bajku gde je nema…koliko nam gore pomenuto vreme dozvoli.

  9. Stevo, sad čitam opet šta sam napisala, hoće to kod mene…da malo pobrljavim šta sam ono htela reći. U prevodu – skratila sam post i zaustavila tok misli po sred srede, jer sam trebala leće decu na spavanje, pa samim time je i moje vreme za računarom isteklo :dim: Ovako, čitajući izjutra, polurazbudjena kontam – da, kada ih izvedemo na put, onda zdravo svete – e vala neće moći :plez:

  10. Kokice draga, nikada nikom nisam zavideo, neću ni tebi (ili Vama); svako treba da uradi (odradi) ono što treba :yes: a ono kad se odradi :yahoo: :bravo: :plez: otprilike ovim redom, ali može i drugim redom :bye: :bye: Na kraju svega treba nešto da ostane i za nas; nije isto imati klince od 7 ili deset godina, ili VEEEEELIKE klince koji su već odrasli klinci, premda se kaže malo dete mali problem, veeeliko dete veliki problem! Ako doživim 80 godina, moja šćera će imati pedeset i kusur, i… i dalje će biti moja klinka, samo na jedan sasvim drugačiji način. Naravno, znamo mi da je to otprilike ovako, samo… još nismo u toj dobi :namig: :pozz:

  11. Stevo, mislim da sam ispratila tok tvojih misli, al ne možem da garantujem :namig: Trenutno mi je mozak na paši, pustila ga malo da prošeta i iskulira, a ja ću za to vreme da visim na prozorima, da ih malo pobrišem da vidim jel napolju sunce jel oblačno :wacko: jer kanda se u zadnje vreme slabije vidi kroz njih (posledice blogovanja :maul:

  12. E, Kokice to je za mene duboka filozofija :doh:
    Šta da radimo mi koji nemamo ni decu ni prodicu… nama ostaje ljubav i strast ?!
    Ne znam ni ja šta bi bilo vredno iza mene, možda neki blog ?!? :wacko: :frka:
    Sad si me bacila u bedak :suze: :suze: :suze:

  13. Breskvice, vidi, rekoh u jednom komentaru da sam u nekom momentu zaustavila svoje misli, te ostade varijanta deca su naš smisao. Za nas koje imamo decu, prvo je i osnovno u životu, kada smo ih već doneli na ovaj svet da se za njih brinemo najbolje što umemo, da im pružimo najbolje što možemo. Što ne znači da oni koji nemaju dece nemaju smisao za življenje….(sprdaš se ti malo sa bedakom :prst: , ne ide se tek tako u njega :yes: )Oni koji nemaju dece imaju samo mnogo više vremena da posvete sebi, prijateljima, da rade neke stvari koje vole, a da ih pri tome vreme malo manje ograničava. Kažem malo manje, jer svi imamo obaveze, naravno. Tako da breskvice, što da ne, neki dobar post i to može da bude. Moje je razmišljanje bilo, ne po čemu će nas svet zapamtiti, nego šta je to čime bismo mi bili zadovoljni da ostavimo iza nas. Sigurna sam da iza tebe stoji mnogo dobrih dela, mnogo lepo zapisanih momenata, ljubavi … ko zna čega. Dakle, ne iza nas tipa Brad Pitt i Angelina Jolie fazon, nego iza sebe tipa nešto što je nama drago i što mi smatramo da je važno.

  14. Kokice, apsolutno si u pravu u ovom postu 🙂 To što ja malo drugačije gledam na stvari je ugao mog gledanja i sva je sreća da sa 53 g. nemam klince pored sebe, mislim da ne bih imao snage u ovim godinama da guram tako nešto. Dakle, neka guraju oni koji moraju gurati :bye: Čini mi se da sam ja svoje (ono što sam prihvatio) već izgurao :bye: :bye: :bye: :pozz:

  15. Sanja, nisam spremna da ih pitam ono o čemu sam razmišljala, jer pretpostavljam
    da bih dobila odgovor u vidu pitanja: Maaaama, kakvo je to pitanje? Otkud ti je to palo na pamet? I onda bih ja insistirala da mi odgovore a odgovor bi bio: Svašta, e, bože, svašta! ustale i otišle! Eto, zato neću da ih pitam, želim još malo da odrastu!
    To je i Charoliji odgovor!
    To pitanje mi je palo na pamet kada sam gledala neku dodelu da li MTV nagrade ili neke slične, pa se svi oni zahvaljuju mamama, tatama, zato sto su ih bla, bla, bla…. :frka:

  16. Sanjice, zezam se ja malo za bedak, nije tako strašno. Valjda ću kad malo „sazrim“razumeti i tvoje pitanje. Možda sam još uvek suviše detinjasta za takve stvari.
    :crveni:

  17. :yahoo: :rugal: :yahoo: :rugal: e Stevo, dobro me nasmeja, dok sam ja ukapirala zašto pitaš za cipele…pa nestašni su malo, idju tamo – vamo, ne mogu da ih obuzdam :irre: :bravo:

  18. Dudo, otprilike bih tako i ja mojoj mami odgovorila. Jedino bih još pre nego što odem pitala: „Dobro si ti???!!!“ … „Planiraš bacati escajg???!!!“….

  19. Breskvice, kuliraj dok ne sazriš, a kad sazriš, pazi da se ne pukneš bolno sa drveta :namig: …Zezam te malo, moram…Nego, nisam ja baš tako postavila pitanje i očekivala odgovor, samo sam malo razmišljala, e sad…jel neko isprati moje zbunjene misli ili ne…nema ni veze…ni ja ih nekada ne pratim…

  20. Breskvice, obavezno se potrudi da te neki princ (može i bez konja, samo pazi da ne bude konj bez princa…) dočeka u svoje ruke :namig: :namig: :namig:

Leave a Reply to Dudaelixir Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.