Skrivena suza

Zaljubljene patkicePonekada voliš, jer misliš da voliš. Voliš, jer si navikao. Voliš, jer te je strah da ne budeš voljen.
Voliš, a da ni sam ne znaš šta. I na pitanje „Zašto me voliš“ više ne postoji pravi odgovor. Izmišljaš razloge, a znaš, nisu dovoljni za ljubav. To bi jednostavno bila, silovana ljubav. Nešto silom osećano, nešto silom postojano.
I onda shvatiš…zašto je bilo lako odbolovati nešto, što si godinama mislio da voliš. Jer nisi voleo. Jer nisam volela. Samo smo bili tu…onako kako si i prvi put odgovorio…sa tobom sam..jer si bila tu…
Jednostavno, život je krenuo nizbrdo…
I sada razmišljam, ljubav se gradi godinama, neguje, i, šta kada te neko povredi, kako to preboliš, kako to oprostiš? A misliš da si voleo…I onda ode, jer ga ti zamoliš da ode…jer misliš, ne možeš više da izdržiš tu bol…i onda, na tvoje iznenadjenje shvatiš, kako je sa njim otišla i sva bol…sva tuga, i shvatiš, da sreća odavno nije bila tu…i, da li je bila, uopšte?
I zapitaš se, šta je to u stvari, što volimo jedni u drugima? Ne šta je zaljubljenost, ne da li se dopadamo, ne da li je svaki cm na svom mestu, nego baš to, šta volimo? Šta je to što je dostojno da izgovoriš te reči „Volim te“? Da ih izgovoriš, ili makar pomisliš, čak i ako ne smeš da izgovoriš….
Da ih osetiš, da te ugreju, da ti prodju telom, da u momentu znaš, ako ode, patiću…ovaj put hoću…i da poželiš da nikada ne ode…a opet, da te bude strah, neopisivi strah, koji jednako zagreva telo, drhtajima, da će otići nekim boljim, nekim lepšim, nekim jednostavnijim putem…
…da ti suze krenu na oči, kada te privije uz sebe, i kada, u polusnu, ipak osetiš skriveni poljubac na ramenu, …ali, prikriješ suzu, da ne primeti…jer otkrila bi da voliš, a to je opasno, zar ne?
Da zavoliš ono, što nisi znala da postoji…da zavoliš čoveka u nekome, da zavoliš oslonac, da zavoliš iskrenost, da zavoliš osmeh, sreću da je tu, pa čak i ozbiljnost, tako vešto upakovanu uz šaljivost. Da zavoliš umetnost izazivanja, iščekivanja…koja boli, ali posle čini da i malo bude mnogo…
Da strahuješ, a opet, veruješ…
Da si nemiran, a opet smiren…
Da uhvatiš momenat pružene ti sreće, i svaki naredni čuvaš u srcu kao blago, jer nikada ne znaš, koliko ti je sreće sudjeno…
Volim…i to je moja sreća!!!

22 thoughts on “Skrivena suza

  1. Ljubav ne može da se objasni rečima. Mnogi pokušavaše ali izgubiše se međ tolikom čežnjom, požudom, patnjom, strasti i nagonom. Ljubav je od svega po malo i ništa od toga…

  2. Kokice, lepo si napisala i teško da se ovome nešto doda ili oduzme, ali ljubav je ipak individualni doživljaj, a kada se oduzme reč doživljaj ljubav se pretvori u pustu reč; kažu da je ljubav osećaj, kad nam padne cigla na nožne prste to je i te kakav osećaj; kada se dvoje vole to su dva individualna doživljaja koja su veoma nalik osećaju pada cigle na nožne prste, intenzitet nikada nije isti ni kod jednog ni kod drugog, zapravo mislim da je ljubav bežanje od samoće, kasnije se to pretvori u rutinu i milion reči i dva miliona radnji što sve skupa imamo prilike nazivati ljubavlju.

  3. Stevo, neka se i pretvori u rutinu i milion reči, ali je tu makar tih milion reči, a ne samoća i tišina u dvoje. Hoću reći, možda (nakon godina provedenih zajedno) i prerasta u rutinu, ali…to može biti prijatna i manje prijatna rutina. Sve dok je prijatna, za mene je i to ljubav, doživljaj koji želim da doživljavam. Sve dok boli kada ta cigla padne na nogu…hoću da mi iznova pada na nju… A ako onu drugu stranu ne boli dovoljno jako kada mu padne na nogu, ja ću se bogami potrudim da ga zaboli, al pošteno

  4. Sve što si ovde napisala je za mene prošlost, na žalost. Nije nam uspelo, a počelo je lepo. Ljubav se pretvorila u nešto što nije lepo i evo, sama sam već dugo. Nije ni to lepo, ali je lepše od zivota u dvoje, gde zivota nema! 🙂 (Pročitaj moj post od 6. septembra pa će ti sve biti jasnije)

  5. Dudo, slažem se da tamo gde prestane biti lepo, treba zatvoriti vrata sa spoljne strane i krenuti novim putem. Kada na taj put izadjemo, ne znamo koji je sledeći, može biti lepši i ružniji. Važno je učiniti taj korak, biti hrabar, pružiti sebi šansu. Ko zna, možda iza ćoška, nekog u blizini, naidješ na neki lepši put, na neku ruku kojoj ćeš pružiti šansu. Samo treba koračati smelo

  6. Neeemoj molim te kokice!
    Evo, otpevaću jednu za tebe:
    Puteve sam prošo mnoge,
    dobro sam prošeto noge,

    pile moje, pače moje malo!

    Kuća mi je tamo gdi sam,
    nigde mira našo nisam,

    čedo moje, luče moje lepo!

  7. Veshtichanstvena, tako je. Prilika je data svakome, pitanje je samo kako se sa kime život poigra i koliko mu šansi pruža. Ipak,…ima nešto i u nama samima i u tome koliko dajemo od sebe…jer teško je dobiti za uzvrat nešto što ne umemo dati.

  8. Breskvice, ma faca si kako se brineš za Stevu…eno ja već ostavila čitavo pakovanje markera na stranu u knjižari…samo da ih pokupim (pitanje je oćel mu onako ronzavom odgovarati markeri ili baš zahteva flomaster )

  9. Moram da brinem za Stevu kad sam mu ukrala ideju za post 🙂
    Sad sam se pritajila dok me ne oplete da sam plagijator 🙂
    E, da ti se pohvalim da sam ti ukrala post
    onaj o djavolu što traži ženu 🙂
    Sad me slobodno proklinji danas …
    Odkad se družim s lopovima, postala sam lopovčina na kvadrat !!!

  10. Breskvice, e ako si mi maznula, nek si mi maznula…lopovčino da lopovska jedna, dao bog da ti što više njih čitalo blog baš zato E,…nek sam ti rekla. Ajd na stranu djavo, to je davno neko nekome maznuo fazon, pa sam i ja tako, izem li ga, svakako je išao bez potpisa…pa sada, koga mi da potpisujemo? Nego, koju si mu ideju bre maznula, nisam u toku…Ti i ona tvoja Veca previše jurite na metlama i ne mogu vas pohvatati…

  11. Kakve kletve… uši mi se crvene od njih.
    Što više njih čita, više njih će da me krade…
    Kokice baš si me pogodila
    A tvoj djavolak… potpisala sam da je ukraden,
    lepo mu tamo kod mene dok ga ne ukradu ponovo 🙂

  12. „…sa tobom sam, jer si bila tu…“, pa pomisliš da nećeš preživeti, da nećeš više tako voleti, da je sve otišlo, da nema više ljubavi za tebe. Kad ono, shvatiš da nisi ni volela, da si samo mislila, da to ljubav nije ni bila…

    Kad sve to prođe, a ono ništa ti ne nedostaje. Osetiš olakšanje. Mislim da tek posle takvih nazovi ljubavi, bude čovek spreman da voli onako do koske, da se da i da primi ljubav, jer ima sa čim da uporedi. Mislim da se razumemo.

    Uživaj u voljenju i ljubavi koju imaš, zaslužujete je, jer ste je prepoznali.

  13. Draga Charolijo, to je upravo tako. Prvi se mačići u vodu bacaju Istina, sada je lako tako pričati…ali na greškama se čovek uči. Više svojim, nego tudjim. I kao što kažeš, nije ljubav ono što smo mislili…tek kasnije shvatimo da je ljubav ono što osećamo. Ne treba je silom tražiti, kada dodje, dodje tiho, bez velike zvonjave i najave. Ušunja se…zavuče se pod kožu. Tu je i ne traži ništa sem da je čuvaš.

Leave a Reply to malabreskva Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.