Hvala…ono što često zaboravljamo

Čudna smo mi neka sorta – ljudi. Primetimo problem koji nismo mi napravili – da, odmah ga primetimo. Primetimo grešku, koja nije naša – odmah na sva zvona. Neko učini nešto što naša slobodna procena govori da baš i nije u redu – odmah ga kudimo. Neko nam pokuša učiniti nešto dobro – mi prosto u to ne verujemo. Ogovaramo – oooo da, budimo iskreni – ponekada sa velikim zadovoljstvom, ne zlonamerno – ali sa namerom da se zabavimo, da.
Onda se opet – nekome desi nešto lepo, ohrabri se da naglas to i izgovori, pokuša da razmeni koju reč na tu temu, oooo ne – to ne primećujemo, klimnemo glavom, posle se pitamo, a zašto li mi ono mlati glava gore – dole?
Godinama se prenemažemo kako bismo bili sretni da se ovome i onome najzad desi to što toliko priželjkuje. Dodje i to vreme. Desi se. Sve redom. Kao ispunjeni san. Zaboravljamo sve one godine prenemaganja u želji, pa mesto ustupimo prenemaganju u radosti…Reči: „oh…baš se radujem za tebe…“, dok se vrata za tom osobom ne zatvore. I posle komentar uz urnebesno prevrtanje očima: „Bože, gde će mi duša?“…i uz to komentar kako bolje da i ne kaže šta je toj duši bilo na pameti.
Imamo li mi ljudi, zaista, dušu? Ili se i tu, prenemažemo, kao da je imamo? Ima ljudi zlobnih, ima ljudi koji nisu takvi. Ime im ne znam. I opet, za zlo smo i ime nadenuli, a za dobro? Meni ne pada ništa prigodno na pamet.
No, ono odakle je u stvari ova moja maštarija krenula, jeste jedan običan, sveprisutan dogadjaj, pomalo dosadan i zamoran onima koje ne dotiče, ali ipak…Tu je. Jedna sitnica ili možda ipak, krupna stvar. Dok je bilo u toku samo naglabanje naveliko se pričalo o tome. Naveliko su se raspredale razne priče, izvodili tačni, manje tačni ili najviše, pogrešni zaključci. Pljuvalo se i hvalilo se, unapred. Dok je bilo, je li, samo u planu, visilo u vazduhu o nesigurnoj, nevidljivoj niti.  Sada je ta nit, nešto sigurnija, a tema je doživela svoje ostvarenje 1. septembra na stolovima djaka prvaka.

Udzbenici

Toliko spominjani, mistični, besplatni udžbenici. Koliko besplatni, kako besplatni, kome ih čuvati, kome ih vratiti? Hoće li tako ostati? Dakle, dok ih ne dobismo, pljuvali smo po svima koji su to i kako uopšte, zamislili…Pljuvali smo, onako delimično obavešteni. Sada smo, je li, malo više obavešteni. Knjige su tu gde jesu, u rukama naših mališana. I sada pričamo, malo manje grdimo, ali i dalje ne hvalimo. Zašto je to tako teško? Zašto reči mnogo lakše dolaze kada je potrebno iskazati nezadovoljstvo? Zašto jednostavno ne umemo reći: „Hvala za dobru ideju. Hvala što ste nam pomogli u velikom koraku u životu naše dece, pa tako i našem“?
Ja eto, sada to želim reći, pa makar mi se svi naglas smejali, takodje, rugali mi se. „Hvala što ste odvojili deo pažnje našoj deci. Hvala što ste ih obradovali prelepim udžbenicima na njihovim stolovima.“ Sa moje strane, ovo je iskreno. Moram priznati, u potpunosti nedorečena čitava situacija, ali…knjige su tu, pa sad, šta će biti, videćemo. Medjutim, gde bi nama, ljudima jel, bio kraj da i opet, nakon hvala, ne dodje ono ali…
Dakle, ja ću sada, opet, reći hvala, ali….o čemu ste mislili kada ste zadužili učitelje – učiteljice pomenutim udžbenicima u koje niko od vas, koji ste se to dogovorili, nije ni zavirio? Pitanje ostaje otvoreno, kako li ste uopšte zamislili da ove udžbenike vraćamo? Kako da ti prosvetni radnici odgovaraju za pomenute knjige u koje je neophodno svakodnevno (ako jel, ne idemo u školu samo da bi dobili opravdanu crtu…) pisati, crtati, poneke čak i seckati, lepiti i šta li već (pohvala za današnje izdavače, koji se prosto nadmeću čiji će biti lepši i zanimljiviji, neki čak i šalju knjige u rančevima…). Kako će ih vratiti? Ja sam, jel, pametno predložila na roditeljskom sastanku da organizujemo kolektivno druženje tamo negde u junu, trač party, pijanku, šta li već, uz brisanje knjiga i odvijanje ušiju sa istih…Naravno, dobih samo kisele osmehe i jedan iskren od učiteljice. Jer, šta sada ona treba da radi i kako da se ponaša?
Ako, kojim slučajem, neko dete ima potrebu da promeni školu iz nebitno kojih razloga, knjige, koje je sa ponosom primilo na prvi dan svoga školovanja, nema pravo da nosi sa sobom. Sve što je do tog dela školske godine radilo, puj pike ne važi. Mora da vrati poklon učiteljici. Ne zato što je to njen hir, nego zato što je zadužena za pomenuti broj mnogo puta pomenutih udžbenika. I šta onda….šta to dete tada treba da radi? Da piše molbu za nove knjige? Da kupi u sred školske godine nove knjige (ako se, jel, budu mogle nabaviti)….?
Ne znam, zanimljivo je to kako smo uleteli u taj nazovi projekat, koji u startu ima dobru ideju, ali veoma loše razradjenu. I…šta li oni misle, kako li će se neke naredne generacije dečice, koje jednako zaslužuju da dobiju nove udžbenike, obradovati kada ih na stolu dočekaju ishabane knjige, sa polurešenim zadacima, jer, da koliko žuljali, nećemo dovoljno ižuljati, da se prethodni odgovor ne da pročitati…Sada bi mogla da nastupi ona priča, nekada su se udžbenici nasledjivali…ali, sada nije nekada. Sva deca jednako zaslužuju. Ako je moje dete pre neki dan dobilo novu, na lepilo i hartiju mirisnu knjigu, sa još ne uvijenim koricama, zašto i neke naredne godine, neka druga deca, ne bi imala istu tu sreću?
Meni se sve čini, da će kraj ove priče biti ekologičan – reciklaža, čak, moguće je….da će neko od nas…jednoga dana odmotati rolnu toalet papira i videti da je 2+2=3 i nadati se da to nije iz udžbenika matematike na ime njegovog deteta…

16 thoughts on “Hvala…ono što često zaboravljamo

  1. Odličan tekst. Sasvim je u redu reći hvala, kada neko uradi nešto dobro za nas ili našu decu. S obzirom koliko novca uzmu od učenika ostalih razreda, bilo bi u redu da svake godine svi prvaci dobijaju nove knjige besplatno.

    Ne mogu da verujem da će na kraju godine da traže te iste knjige nazad da im se vrate. To je već sramota. Zar našoj deci ova država ništa ne može da pokloni…zauvek, ne tražeći ništa za uzvrat.

  2. Charolija, sada nešto naglabaju da će se truditi da u godinama koje dolaze obezbede udžbenike i ostaloj deci, mislim deci ostalih razreda…o tom po tom…ko preživi (doživi) pričaće. A ovo za vraćanje, zbun, veliki zbun, kako i šta misle, šta će sa tim knjigama, a samo da deci ne ostave, nemamo pojma, jel…
    Kako ide vaša adaptacija na malu školu, novu školu, ali koja ipak obećava?

  3. Evo, Kokice kako ja gledam na ove stvari: Neko ko sakuplja političke poene u ministarstvu koje se bavi klincima lupio ovu glupost i napravio pometnju kod roditelja i kod učitelja i učiteljica. Što se mene tiče, taj idiot bi već odavno letio iz misnistarstva, štaviše dao bi mu metlu i neka čisti ulice, medjutim ovih nazovi stručnjaka je naša vlada prepuna, tako da za sledeće izbore oštrim svoje olovke, neću da glasam za glupave i još gluplje

  4. Ovo je baš tema za duboko razmišljanje…Lepo je kako kažeš što su obezbedili udžbenike,ali isto pa i više je ružno ako zaista žele da se oni vrate…To bi bila nevidjena glupost…mada kad’ bolje razmislim ,kod nas uvek ima nešto gluplje od glupljeg da se čuje i vidi…uh

  5. Grande, samo ti oštri tvoju olovku, ko zna,…možda čuju pravi ljudi…ja opet kažem ideja je dobra, jer školovanje danas slabo da je besplatno kada turiš sve na papir….ali ono za vraćanje, glupost žešća!!!

  6. Veshtichanstvena, to je baš ono….ALI….glupost nego šta, nemam pojma kako će iz nje da se izvade….(evo glupava sam, priznajem)Ne kontam šta bi oni sa izrabljenim udžbenicima da rade…

  7. Kako da deci skrate taj užitak da crtkaju po knjizi, da tamo nekoj teti na slici nacrtaju brkove ili pokverene zube ili da nekom čiki nacrtaju đavolje rogove ili nešto slično Mislim, stvarno nije u redu

  8. Kokice, znaš koja ideja je dobra, ona koja se može sprovesti u delo, koja se dokazuje u praksi; medjutim ovde na delu imamo svršen čin; ne mogu sada da se setim grublje usporedbe: Duvanska industrija traži od pušača da im vrate pepeo! Ili hoćeš da znaš punu istinu: Imaš zadužene ljude u aparatu vlasti koji imaju zadatak da smišljaju dobre stvari, ali ti ljudi umesto da unapredjuju školovanje i edukaciju dece smišljaju gluposti i zbog toga bih rado da im preko kolena dobro izlupam dupeta i da im dam posao u propaloj fabrici soda vode

  9. Mislim, Reminder, ja se stvarno slažem sa tobom …ili da ne napišu Mila voli Jocu, Joca voli Anu a Ana voli Milovana…mislim stvarno, to je kao da im ne daju da budu deca

  10. Grande, moram opet reći da je po mom mišljenju ideja bila dobra ali nije dobro razradjena. Nema tu šta. Poklonili su, kraj treba da bude da ne traže nazad. (i da napomenem, nije isto kao da duvanska industrija traži pepeo, jer iz „pouzdanih“ izvora znam da štamparije nisu tražile nazad niti papir, niti boje ) Ja nekako, naivno, jel…verujem da će im do kraja godine doći ono…iz guze u glavu i da će shvatati da momenat vraćanja korišćenih udžbenika baš i nije u redu

  11. Kokice, molim te, pročitaj ponovo prvu rečenicu u prethodnom komentaru; no ja ću je ponoviti sa malo izmena: Dobro bi bilo dati šamar ali ne može se. Dobra ideja je na jakom vetru i šta se dešava – biva oduvana, tako da DOBRA IDEJA postaje pusta neupotrebljiva reč, jer da ponovim: ona ideja je dobra koja se može sprovesti u delo, a u ovoj „dobroj ideji“ već škripi na samom početku, zapravo i pre početka

  12. …Grande, ali ne znači da do juna meseca naredne godine ne može biti sprovedena u delo , jer o tome se radi, na kraju krajeva, da li će se knjige vratiti ili ne. Da ne budem naporna ali…udžbenici su 1. septembra bili na stolu, što meni deluje kao dobar početak, ali…hajde da sačekamo jun, pa ću onda i ja rado da se priključim šamaraciji, ako odluče da ih žele nazad Mada, u suštini, ne bi meni čak ni to predstavljalo problem, jer ono što treba da nauči, naučiće maleni dok su knjige kod njega. Mislim samo, da se ponovim, da narednoj generaciji baš ne bi bilo prijatno naći korištene i izgužvane knjige

  13. Ok, Kokice videćemo šta će biti na kraju ali tvoja poslednja rečenica je dokaz da ova ideja nije dobra, jer naprosto ne verujem da će većina knjiga biti u stanju da se koristi makar još godinu dana i šta će klinci misliti o nenovim knjigama

  14. Možda, kada se slegne prašina, izem li ga…onako optimistički gledano, odluče da i narednim generacijama poklone nove udžbenike. Šta da mu radim, kada mi se zaista ne gleda crno na tu temu u ovome trenutku

  15. Nisam ti odgovorila na pitanje…adaptirali smo se da nije moglo da bude bolje. Prošao je i prvi roditeljski i izašla sam iz škole totalno zbunjena. Moja ćera je još bolja nego što je ranije bila.

  16. Hehe, to je dobro kada izadješ pozitivno zbunjena sa roditeljskog. Ja najčešće izadjem onako…blentavo zbunjena Odlično za ćerkicu, to je veliki korak svima vama i veliko olakšanje, jer kada se dete malo teže uklopi, onda to, naravno i tebi teško pada. Ovako…škola – magacin ispada odlično rešenje. Drago mi je za vas!

Leave a Reply to Sanja Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.