Jedna obična, svakodnevna priča

Već par dana intenzivno mi se mota po glavi (istina…u mojoj je glavi uvek malo gužva…) jedna tema za blog. U to ime, već sam i fotografiju napravila, samo u nedostatku prigodnog teksta, postavila sam je, za sada, kao tapetu na monitoru, naški, narodski kazano, a prevedeno, postavila sam je kao desktop wallpaper.
Sad, malo mi je bezveze razviti tu neku dalju raspravu o toj fotografiji…kada tekst i dalje nemam.
Situacija je takva da od velikog mangupa i sitne dečurlije, do savremene mašine za kucanje (koja tu i tamo obavlja i poneku…kao važniju funkciju) slabo da stignem. Nije da ne stignem do nje, ali uspem samo da je gledam iz prikrajka, kao deca kada gledaju u drugo dete koje sa slašću liže sladoled, a ono ga nema.
laptops-theifUz to, i ako, je li, imamo dva računara, mislim i da ih ima pet na nas četvoro, ponekada ne bi bilo dovoljno. Kao vrhunac moje nevolje, jedan od ta dva je dobio noge i pošao za mangupom raditi…pa sad ti Sanja vidi šta ćeš…
Šta ću…jedno dete poslala sam sa drugovima, a da drugo utešim, povela ga na sladoled. Podrazumeva se da sam i sebe počastila, ali naravno, isključivo da bih malome pravila društvo. Čak sam ponela sa sobom i rokovnik, pa sve zadenula hemijsku u njega, sa nadom da ću makar u parku, imati malo mira i slobode da pustim hemijski na volju. Do toga, naravno, nije došlo.
Ne znam ni sama kako li sam i mogla misliti da ću u centru grada, na igralištu koje posećuju roditelji i deca iz otprilike sedam i po okolnih mesnih zajednica, moći sedeti i piskarati.
Na stranu što mi je pisati postalo teško čak i u redovnim uslovima, za stolom i na stolu, na stranu što polako ruke zaboravljaju kako se koristi to nešto što ostavlja tragove po papiru, na stranu što se pretvaramo u svojevrsne ovisnike o računaru (ideja za razraditi kada se radi o bolestima ovisnosti), ali gde sam mislila uopšte sesti, da makar na krilo stavim rokovnik?
No…brzo su me te muke prošle. Sad…ne bih da zvučim nedruštveno, (jer, i ako jesmo…nećemo to baš tako javno pokazati), kao i svaki put, našlo se tu poznatih likova sa svojom decom, pa šta ćeš, nego baciti se na trač party ili roditelj party.
igraI tako…lepo smo ti jedna mamica i ja zakuvale razgovor, čak, mogu reći da mi je baš prijao, kad ono…upada u priču njena prijateljica, navodno famozna frizerka, u poslu dvadeset godina, koja sve zna, sve ume, sve radi do u kasne sate. U roku od jednog minuta otkriva mi moje probleme sa kosom, za koje ja, naravno, nisam znala dok me ona nije prosvetlila. U drugom minutu priče,već je rasula šesnaest recepata za brži rast, iste, problematične kose, pa idemo dalje na kreme za negu nogu koje su do kosti otvorene, sa sve autosugestijom, knjigama koje se čitaju i sto puta, dok se do u detalje ne ispodvlače i ne utemelje. Pa dalje, o vaspitanju dece i problemu othranjivanja iste pod staklenim zvonima i kako se nekada peska jelo (?!!!). Ubrzo sam shvatila da sam neupotrebljiva, čak sam postala veoma zbunjena i uplašena za sebe i svoje bližnje, kako ćemo mi sada dalje, kada zaista do sada nismo bili dobro upućeni.
Odlučila sam se za tehniku ćutanja i zveranja pogledom okolo po igralištu u zabrinutoj potrazi za svojim detetom. Takodje, podigla sam svoju damsku torbicu (čitaj kesu) i sa ljubaznim pozdravom tipa zahvaljivanja na prijatnom druženju, ubrzanim se korakom uputila ka izlazu sa igrališta.
Nećeš ti meni kidaš živac, što bi rekli…
testLepo mi je bilo i do sada u neznanju, a i ubuduće će. Istini za volju, nisam želela da se ponovi situacija od pre neki dan, kada sam se sa opet … jednom pametnom mamicom (moram na neki seminar za sticanje diplome pametne mame) na kulturnom i zavidnom nivou, lepo rečeno, sporečkala. Da sada ne ulazim u detalje, reč je bila o testiranju sedmogodišnjaka u školi, a sve povodom polaska dece u prvi razred. Deca dobiše jedan test u učionici, a mi, cenjeni roditelji…upitnik o detaljima vezano za decu. Pa…šta da vam kažem…za mene je to bio test, što znanja i neznanja, što strpljivosti. Mene su učili da ko pita, ne skita, pa sam ženicu koja nam je testove i ostavila upitala da razjasni jedno pitanje. Smatram…ona je merodavna. Ispostavilo se da nisam trebala pitati nju, nego gospodju roditelja do mene. Kada je odgovorna žena zašla za ćošak, progovori visinskim tonom mamica do mene, kako je pitanje totalno neosnovano. I tu ja onako na nivou, a ne kao da progovara četiri osnovne iz mene, počeh braniti učitelje, pedagoge, i tačnije ljude koji su upitnik osmislili, sve nešto … teram pravdu.
Naravno, shvatila sam da sam na vreme, tačnije još pre nego što sam išta i pitala, trebala stati. Dakle, ona izvlači najjači adut iz rukava: „Ja valjda znam, ja sam psiholog u toj i toj ustanovi!“.
Naravno, nisam odolela da ne kažem: „Gospodjo, svaka Vama čast na tome i ja to poštujem, ali…“. Pa zar nismo tamo prvo svi bili roditelji, sa svojim imenom i prezimenom, pa tek onda…ostalo?!
I tako…pao mi je mrak na oči, levica se otkačila i fljas, udarim je pravo u nos!…šalu na stranu, odolela sam daljoj svadji, uzela telefon i počela trošiti onaj gprs ili šta već, listajući blogove, jer mi je to delovalo mnogo pametnije, nego terati dalju raspravu, kada sam od samog starta otpisana, jer, kao nestručno lice, naravno, ne mogu imati ni zdrav razum.
Sad…sve nešto mislim, sledeći put kada me udari ludilo da idem u park, a da pri tome još uvek imam svoje mišljenje…poneću i slušalice, pa ih sve ugurati u uši i nabiti sunčane naočare, taman koliko vidim, da vidim decu (mislim…da se postaram da se ne popentraju na drveće…), a što manje čujem, to bolje…

6 thoughts on “Jedna obična, svakodnevna priča

  1. Znaš, Sanja… 😀 mislim da će klinci i bez naše vrle pomoći savladati ono što samo oni mogu savladati, bez ili sa našom pomoći. Mi, roditelji naravno, želimo najbolje klincima pa smatram da je ponajbolje da se usredsredimo na našu čeljad i da im se nadjemo kada treba objasniti da su jedan i jedan dva, bez neke strašne „cihologije“ u toj i toj ustanovi, jer ako tzv psiholozi budu objašnjavali klincima da je podosta komplikovana operacija jedan plus jedan, koja može da se izvede i kao jedan puta dva, ili da se iste brojke računaju kao delimo jedan sa jedan… plus jedan…
    Mislim da je sve rečeno; kada nije u školi ti slušaj dobru muziku i vodi računa o tome da iako se pentra na drveće (hrabri, istraživački duh) pada sa što manje visine. Klinci (uglavnom) baš znaju kako pasti a ne udariti se no privući pažnju mame i tate 😀

  2. Grande, hmmm, vrlo zanimljiv pogled na dogadjaje 🙂 Podržavam istraživački duh, ali ne kod svoje dece :mrgreen: Opet, šalu na stranu, tako je to lepo videti kod drugih, ali kada se radi o tome da ja treba da pustim decu na slobodu i da imam puno poverenje u njih, tu malo zapinjem. Ali, kako je bilo, sada je već bolje, što će reći, malo sam se otkravila. A što se tiče padanja sa visine i ublaživanja pada, to nam se dešava stalno, srećom čvoruge još uvek mogu rešiti (ili makar pokušati) duuuuugačkim razgovorima za njihovo dobro koje oni nikako da shvate zašto su za njihovo dobro 🙄

  3. Znas sta… s godinama naucis da si ti najpametnija osoba sa kojom mozes da razgovaras! Nema tu mnogo mudrosti a mozes da proicas gde god hoces, u kupatilu, parku…

    I opet… ja nekako ostajem fascinirana kako se ovakvi i dalje mnnogo cuju i kako nam kidaju zivce i kako tu ne pomazu ni naocare, ni slusalice, pocnu da te kuckaju po ramenu.

    Zavetujes se samoj sebi na cutanje…

  4. E ova mi se konstatacija jako dopada, da naucis da si najpametnija osoba….vec kako si navela, samo, kad dolaze te godine? Bojim se da ih nikada neću dočekati 😉 Ja probam nešto sa tim zavetom što spominješ, al mi nikako ne ide, ćutim dva dana, pa sve nadoknadim puta tri 😯

Leave a Reply to Mahlat Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.