Ona dolazi kući i na stolu zatiče papirić za preporučenu pošiljku. Sve nešto, prevrće po glavi, u nadi da će se setiti da li je u trenutku ludila naručivala nešto preko on-line kataloga, da li očekuje nešto od ujaka iz Amerike koji ne postoji, da li je i šta li je? Pa onda opet, šta
Mesec: jun 2009.
Kako postati uspešan ovisnik, a pri tome ne ugroziti zdravlje?
Dakle, sve je krenulo od pada aviona na plažu….na nekom pogubljenom i napuštenom ostrvu. Nastavilo se sa nizom neobičnih pojava, zbunjujućih i neopisivih, krenuvši od toga kako je uopšte nekoliko desetina putnika uspelo da preživi pad prekookeanskog leta 815? Da se sada tu ne razbacujem nekim linkovanjem, sigurna sam da svako ko je uopšte otvorio
Jedan običan čovek
Sela sam sa namerom da samo malo lutam po internetu, „da vidim šta novo ima“, kao ono…u toku sam sa svim i svačim, pa da nešto ne izostavim. Nešto mislim, imam par ideja o čemu mi se piše, ali…da li pisati ako baš nisam raspoložena za to ili ipak ostaviti za neki drugi dan i
Kako sačuvati veče?
Šta znači biti nervozan kao ker? Nije li to malo nepravedno prema prijateljima nam našim najboljim? Sad je li to jako, izuzetno, najstvarno jako nervozno, ili uopšte nije nervozno? Šta ja znam…vidjala sam svakakve…kerove. Najnervozniji su oni mali, što valjda nedostatak telesne mase nadoknadjuju visinskim arlaukanjem iz sveg glasa! Mislim da bih tu uvrstila čivauve
…na kratko udaljeni deo mene…
…nastavljam tamo gde sam stala, a nisam ni počela. Nastavljam…ne znam ni šta nastavljam. Kao da sam u nekom kutku zaboravila deo sebe. To je samo momenat, nisam usamljena, ali mi nedostaje upravo taj deo.Kako li do toga dolazi? Kako li ljudi postanu ovisnici o nesamoći? Kako li neko čini da nisi sam i kada
Život u zgradi – deo drugi
Upržilo sunce jedan dan…(upržilo je više dana…doduše, pa sada odmara), 16.00h je taman otkucalo svoje, vreme je za polazak kući. Nazad, u svoj Home Sweet Home (izem li ga ako sam ja ovo dobro napisala)…upadam u našu velelepnu, još uvek, novu zgradu, ali više ne i pod garancijom. Neka muzika odzvanja hodnikom, da ne kažem
Oseti život
Nemam reči , zamišljam našeg malog papagaja kako ovo radi. Uhhhhhh …
E dosta više sa tim plastikanerima!!!
Hajde da me neko uputi…imam problem…nisam sigurna da li sam dobro upoznata, ali čini mi se da su VISA kartice platežno sredstvo, ne govorim u svetu, nego naravno kod nas, u Srbiji.
Skrivena tuga u duši malog deteta
Ustaje sa pitanjem: „Mama, je li sad kasno posle podne?“ Odgovaram mu: „Nije sine još, ne sekiraj se, reći ću ti kada bude vreme.“ I tako…malo miruje, pa ponavlja pitanje, dobija isti odgovor. Pun energije, priprema sobicu za svoj dogadjaj, za svoj dan, koji je isčekivao još od prošlog, svog dana, rodjendana. Namešta krevet, posprema
U isčekivanju…potraga za slanom vodom!
…inače mama…još malo pa idemo na more…inače mama…još koliko dana do mora? Ufff, šta je sa tom decom i morem? Da, da, da…šta je sa decom i morem…ne zna se ko je gori. Juče smo bili do našeg najultramegagigapopularnijeg marketa (nije da su baš ekstra giga u našoj nam Subotici) i sve nešto kao idemo