Dakle, sve je krenulo od pada aviona na plažu….na nekom pogubljenom i napuštenom ostrvu. Nastavilo se sa nizom neobičnih pojava, zbunjujućih i neopisivih, krenuvši od toga kako je uopšte nekoliko desetina putnika uspelo da preživi pad prekookeanskog leta 815? Da se sada tu ne razbacujem nekim linkovanjem, sigurna sam da svako ko je uopšte otvorio
Oznaka: život
Jedan običan čovek
Sela sam sa namerom da samo malo lutam po internetu, „da vidim šta novo ima“, kao ono…u toku sam sa svim i svačim, pa da nešto ne izostavim. Nešto mislim, imam par ideja o čemu mi se piše, ali…da li pisati ako baš nisam raspoložena za to ili ipak ostaviti za neki drugi dan i
Kako sačuvati veče?
Šta znači biti nervozan kao ker? Nije li to malo nepravedno prema prijateljima nam našim najboljim? Sad je li to jako, izuzetno, najstvarno jako nervozno, ili uopšte nije nervozno? Šta ja znam…vidjala sam svakakve…kerove. Najnervozniji su oni mali, što valjda nedostatak telesne mase nadoknadjuju visinskim arlaukanjem iz sveg glasa! Mislim da bih tu uvrstila čivauve
…na kratko udaljeni deo mene…
…nastavljam tamo gde sam stala, a nisam ni počela. Nastavljam…ne znam ni šta nastavljam. Kao da sam u nekom kutku zaboravila deo sebe. To je samo momenat, nisam usamljena, ali mi nedostaje upravo taj deo.Kako li do toga dolazi? Kako li ljudi postanu ovisnici o nesamoći? Kako li neko čini da nisi sam i kada
Život u zgradi – deo drugi
Upržilo sunce jedan dan…(upržilo je više dana…doduše, pa sada odmara), 16.00h je taman otkucalo svoje, vreme je za polazak kući. Nazad, u svoj Home Sweet Home (izem li ga ako sam ja ovo dobro napisala)…upadam u našu velelepnu, još uvek, novu zgradu, ali više ne i pod garancijom. Neka muzika odzvanja hodnikom, da ne kažem
Uplašeni treptaji srca
…jednostavnije bi bilo reći…ljubomora. Ali, ljubomora tako ružno zvuči. Zvuči kao bolest, opaka, bolest ovisnosti, bolest teško izlečiva. Ali zar možemo osuditi srce što je uplašeno? Šta je to drugo, nego strah, neko nepoverenje prema sebi samom, nesigurnost u sebe,a samim time i strah da ćemo biti ostavljeni, napušteni, zamenjeni kao neki dotrajali uredjaj, novim,
Bojim se da mi je aždaja na usisivaču progutala drago biće!!!
I šta ih uopšte spopadne? Mislim stvarno…pa sad, zašto je teško čarape ubaciti u korpu za veš? Pa ako misliš da nije teško, alo, ženska glavo, ubaci ih sama, šta zvocaš. Barem su zamalo bile u korpi. Mogle su i ostati pod krevetom, ili ne daj bože, kuhinjskim stolom, kada je od dobre supe krenuo
Lečićemo Vas, nije problem, samo kada stignete na red!
…i onda sitnim slovima ispod toga, kao bankari kada daju ekstra povoljne kredite, samo ne obećavamo kako ćemo Vas lečiti i ne vidimo kraj reda, u potpisu: „Sa poštovanjem, uvaženi Dr Mr lekar specijalista sa punim zidom diploma (da napomenem, i koferom, samo zid to sve nije mogao primiti“. Na žalost, ovo nam je svima
Život u zgradi
Uf! Iz susednog je stana zamalo poletela šerpa! A ja sam mislila da takve ideje samo meni padaju na pamet. Čuje se urnebesna vika, dok ja „idilično“ pokušavam sebi dočarati rajsku plažu na naših 2 metra kvadratna terase.Ta buka baš pomaže! Pokušaću je pretvoriti u hor zrikavaca, sa neke mirisne planine kraj mora, a miris