Iza rešetaka kratkog dana

Preturam po svojim mislima…ko zna koji put…Život je trka. Trka za neuhvatljivim vremenom koje ipak neumorno jurimo. Možda ga stignemo. A možda je bolje da ne…. Šta bi bilo da uhvatimo vreme? Šta bismo radili sa njim? Bismo li ga znali iskoristiti ili bismo ga potrošili kao što dete potroši pakovanje žvaka? Jedna za drugom, sažvakane i bačene u kantu za otpatke…zaboravljene…

Usamljeni dečak

Stigao je kući. Tužan. Prazan. Kao da je deo sebe ostavio u autobusu koji je toga jutra ispratio. Mahao je ali sagnuta pogleda. Potištena. Spustio se na krevet i legao u poluzgrčen položaj. Bilo je tek kišno jutro prvog dana njegove samoće. A gde je sedmi dan? Daleko kao nebo čiji kraj ni početak ne vidimo. Daleko i nedostižno. U njemu bujica osećanja, malo ljutnje, malo tuge, malo dečije ljubomore…Navikao je da je uvek uz njega. On, njegov stariji brat. Njegov idol i ako uvek u njegovoj senci. U senci, ne jer tako mora biti, nego…

Nemoguća misija

Te…peri uši, kosu, zube, kao konj…kad dodje kući ima prvo zube da mu gledam jel se žute kao uskršnja jaja ili se šljašte beli kao haljina u mlade…Te nemoj u trenerici uveče, te idi u trenerici preko dana. Pa onda – gaće se menjaju svaki dan, kupa se svaki dan, ne smrdi se, čarape se menjaju pre nego što se ukoče, vežbe se rade svaki dan, ne svadja se, ne turaju se slušalice u uši u društvu…Trenerica se diže da guzica ne viri iz nje…

U zdravom telu zdrav duh

Mnogo, naravno…u sportu zavisi od trenera. Oni, kao i roditelji, učitelji, treba da upoznaju svako dete ponaosob ako su pravi sportaši i ako žele da iz deteta izvuku ono najkvalitetnije. Drago mi je da smo i u ovom slučaju naišli na predivnu saradnju. Što se tiče Borisa, trener je zainteresovano prišao, da se uputi u naš način vaspitanja i ophodjenja sa detetom, kako bi mu i on mogao što bolje pristupiti, pošto je primetio njegovu preosetljivost, osećajnost ali uz sve to, inteligenciju i sklonost ka baš toj disciplini.

Na optuženičkoj klupi

Hodnik. Unutrašnjost mermerne zgrade. Hladni stepenici, užurbani ljudi sa aktovkama u ruci. Svi u nekim problemima. Svi jure. Ona sedi. Na optuženičkoj klupi. Kakav je zločin počinila? Zločin iz strasti? Zločin sa predumišljajem? Šta je njen zločin? Preskupa deca. To je njena optužnica. Kakva će biti presuda? Hoće li biti u njenu korist ili njegovu? I dobija li iko u ovom slučaju?

Put izgubljenih dečaka

Zvonilo je za kraj časa. Upakovao je knjige u torbu, pravac čiviluk, jakna, kapa i sve po redu, pa sve u društvu drugara origami majstora – pravac kući. Po već ustaljenoj ruti, pozdravili su se na ćošku, pa jedan levo, drugi desno. Onako mali i sitan, žurio je, da mu se mama ne brine. Navikla je na njegovu odgovornost i imala puno poverenje u njega.
Ustaljena ruta podrazumevala je najsigurniji put do kuće, sa što manje velikih raskrsnica i sumnjivih uglova. Iznenadili su ga drugari. Ako se drugarima mogu nazvati…