Kišobran

Potrčala je niz stepenice, već je kasnila. Konstantna trka, žurba, let kroz život nosili su je bez mnogo prostora za razmišljanje. U principu, sve je išlo po navici, ne onoj lošoj…samo uhodanoj. Dobro utabanoj stazi svakodnevnice, protiv koje, u suštini, nije ni imala šta reći.

Naprotiv, više bi joj smetalo da se pojave znaci iskakanja iz iste, jer to bi, skoro zasigurno, donelo sa sobom nevolje. No, to se ipak desilo.

U trku, ni ne bacivši pogled kroz prozor, takodje, ni ne osvrnuvši se na zvuke laganih kapi na prozoru, izašla je na ulicu i tek tada primetila da će imati problem tokom celog dana. Tmurni oblaci stajali su iznad nje, čekajući da se otvore upravo u najnezgodnijem trenutku…kada bude na putu do one zgrade. Ni ime joj ne želi reći. Retko kada je ta zgrada donela nešto lepo, sem bolnog izvlačenja prošlosti na površinu, dokazivanja, upiranja prstom, suza, zlobe…

Ostade kod kuće. Kišobran. Nazad se, naravno, neće vraćati, doza sujeverja ipak joj ne dozvoljava. Odlučuje se da hrabro korakne u dan, ne znajući šta je čeka iza sledećeg oblaka.

Hoće li proviriti tračak sunca ili će se za njim redjati jedan za drugim, oblaci, tmurni, teški, olujni? Sa druge strane…i da je ponela kišobran, bi li joj on pomagao da se zakloni od svih kapi koje budu padale ka njoj? Prekrio bi, i onako, samo delić nje. Čemu kišobran? Prvi nalet vetra izložio bi je ponovo istim onim kapima od kojih bi se pre toga uspela skloniti. Možda, još gore, izvrnuo bi njen kišobran naopako i još je više ogolio u očima prolaznika. Bila bi, kao naga usred užurbanog, zaposlenog sveta, koji bi našao vreme da se okrene i posveti joj podrugljiv pogled.

Pruža korak, skuplja ruke oko kaputa, da ga malo pripije uz sebe i pokloni sebi neku vrstu sigurnosti. Ide. Što je sudjeno – sudjeno je. Biće kako treba da bude. Nikakve kapi i nikakvi oblaci neće uspeti da je ometu u onome za šta se bori. Bori se za deo sunčevih zraka koji će i dalje nastaviti da greju sve ono što je njenom srcu drago. Pružiće joj okrilje i toplu sigurnost, sigurnost koju je stekla i ne želi da izgubi. I nikakav kišobran, nikakvo skrivanje, bežanje…nije joj potrebno da u tome uspe. Potrebno joj je samo da hrabro gleda kroz tmurne oblake, razgrne ih svojom voljom i zgrabi tračak sunca koji je njoj bio namenjen.

One thought on “Kišobran

Leave a Reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.