Umetnost slušanja

Situacija br: 1

Stoje dve mamice ispred škole, nisam mogla a da ne načujem razgovor:

Prva: “Onda, idete na ekskurziju (idete podrazumeva da li će pustiti dete)”?
Druga: “Pa…ne, možda sledeće godine”
Prva: “Moj je još letos išao šest dana sa trenerom. I pre toga sam ga puštala. I moj je,…I moj će…I ja to tako radim i tako je dobro!”
Druga: ””

Situacija br: 2

Prijateljica prva: “E…znaš kako ja baš ne pričam puno o klopi, no juče sam zaista napravila tako ukusan kolač. Pravila sam ga na taj i taj način i da znaš, baš mi je lepo uspeo.”
Druga, “iskusna”, prijateljica: “Ma ja to ne pravim tako, ja ti to tako i tako i samo tako je dobro. Hoćeš da ti dam recept?” …i…već ga daje “neiskusnoj”.

Opet, Druga, “iskusna”, prijateljica: “E juče sam pravila odličan specijalitet, evo odštampala sam vam svima pa pravite”.
Ostale prijateljice: “Hvala”.

Situacija br: 3

Dugogodišnja drugarica prva: “Ćao, tako se retko vidjamo, kako su tvoji, kako si ti?”
Dugogodišnja drugarica druga: “Ma znaš, ne pitaj. No, mene nešto zavrće ovde ispod rebaraca, a juče sam dobila, pa me baš muči, izgubila sam 8 dcl krvi crvenkasto – smedjkaste boje, nijanse bliže braon…baš me brine. A mama mi je operisana, pa se brinem, pa da ne detaljišem ali…bilo je totototoito, tata je još loše, borimo se sa njim. A moje je dete fantastično, pravi primer dobrog djaka, dobrog deteta, odlično na svim poljima. Nego, izvini…moram da žurim, posao zove…”.
Dugogodišnja drugarica prva: “Da, naravno, hvala na pitanju, meni je sve ok i nemam ništa novo i ništa me ne boli i moji su super i deca su mi dobro i dragi mi je dobro”…u medjuvremenu…druga je već zauzeta prevrtanjem raznih “bitnih” papira komada mnogo…

***

Umemo li mi da slušamo? Ili smo toliko opsednuti sobom samima da ni ne primećujemo da su nekome zastale reči u grlu, koje je od srca želeo podeliti sa nama? Lako je pričati i lako je stajati i pretvarati se da slušamo. A čujemo li nešto? Čujemo li one koji su kraj nas? Čujemo li bol u neizrečenim rečima ili pritajenu sreću koju neko tiho, nenametljivo želi da podeli sa nama? Čujemo li mi uopšte i sebe same ili samo pričamo o sebi?

Nekoliko sam se puta u životu opekla i shvatila – ne pričam više mnogo o svojim osećanjima ljudima koji me okružuju, sem počastvovanim izuzecima, koji su svojim umećem slušanja zaslužili da podelim to sa njima. Pregršt emocija izgubilo je svoju snagu, jačinu, onog momenta kada su bile izrečene pogrešnim ljudima, onima koji su uspeli da iscede život iz njih, okrenuvši glavu baš u pravom momentu – onda kada je bila potrebna podrška.

Ljudi slušaju – dok vide da će od toga imati temu za razglabanje kada izadjemo iz prostorije. Ili – slušaju kada osete da će se na zadatu temu moći nadovezati svojim JA i svojim JA TO TAKO i svojim JA TO NIKADA NE BIH TAKO, pri tome ne čuvši ništa od onoga što ste vi u biti zaista rekli.

Duše slušaju – kada osete tudju dušu. Duše dele emocije, kada su im srca velika. Ljudi koji imaju dušu umeju da slušaju i ljudi koji slušaju umeju da pronadju one koji će ih slušati, umeju da podele i ono što osećaju, tiho…mirno a tako srdačno.

Mislila sam, da bi te ljudi čuli, treba ti prvo njih da čuješ. Čula sam ih. Potom, kada sam osećala da želim svoju bol da podelim sa njima, podelila sam. Čuli su me, navodno. Onda je na red stigla sreća…za moju sreću…ti ljudi, sa kojima sam podelila bol…nisu imali vremena.

Jednostavno…ima dana kada ljudi, ljudska bića, jednostavno…ne mogu da nadju vremena da podele radost tudje sreće…nije to…da su se radovali njihovoj tuzi, no…nisu bili ni ushićeni  zbog njihovog osmeha na licu…

13 thoughts on “Umetnost slušanja

  1. Draga moja, prednost onoga koji živi sam jeste u tome što ga niko ne vidi kada se raduje sam sebi :yahoo: Inače, ono što si opisala jesu prototipovi ljudi koji žive okolo nas :whistle: i naravno, tu smo i mi :kul: jedni slušaju, drugi ne slušaju, i… kombinacija da im se ne zna broj :wacko: Jasno, znam zašto si ovo napisala, ali ljudi uglavnom (što je ipak dobro)jedni drugima služe za inspiraciju, katkad i za „ispiraciju“ :yes: :yes: Lep radni dan ti želim i, naravski, lepi :pozz: :pozz: :pozz:

  2. Reći ću ti samo ovo: IMAM DUŠU a za one koji je nemaju poručujem: potrudite se se stavite u situaciju onoga, koji sedi ili stoji preko puta vas!

    Joj, kakvih daveža ima, majko mila! Naročito preko telefona! Za to nemam dušu i jednostavno slažem da mi zvoni telefon ili kipi ručak! :doh: :irre: :whistle:

  3. Dudo, ako neko ima dušu, osetimo svi mi da je imaš! Reč je o ljudima koji izbrbljaju sve što misle, o sebi, na sebi i u sebi…pa posle nemaju za tebe ni pitanje kako si, a kamo li strpljenja da te saslušaju. Tačnije, ne strpljenja, nego želje, jer … jebeš ti to ako te neko sluša reda radi. To što kažeš za daveže je varijanta 3 od gore, kada do detalja čuješ kako je riba krvarila (fujjj, ali morala sam…)a ta ista nema osećaja za neke stvarne nevolje ili pak – radosti :wacko: A to što ti ponekada kipi ručak, ma kome ne :whistle: :namig: No da ti je drugarica u nevolji i želi da popriča sa tobom, sigurna sam da bi odmah odvojila vreme za nju, onako iskreno, bez glume :heart:

  4. Ponekad čujem, ponekad ne čujem ni samu sebe, tako da ne očekujem ni mene uvek da čuju, pa čak ni najbliži. :unsure: Ne zameram im zbog toga, pa se nadam da ne zameraju ni oni meni.

    Nije loše ni da im makar ponekad poslužim makar i za inspiraciju, što kaže Stevo. :good:

  5. Charobna, znaš kako…nije reč ni o najbližima, jer najbliži su nam oni koji nas čuju i kada ne pričamo. Reč je o prijateljima, komšijama, ljudima koji nas poznaju,…reč je o tome da neki ljudi jednostavno samo pričaju, pričaju, pričaju…a ti slušaš, slušaš, slušaš…a ono, probaš nešto reći, no, oni nastave da pričaju, pričaju, pričaju, pa ti opet probaš…a oni odjednom žure…I tako…vremenom ti dosadi slušati i pokušavati nešto reći a da oni to čuju. :wacko:

  6. Baš si to dobro primetila. Sve manje stižemo da „čujemo“, a opet koristimo sve prilike da se drugima izjadamo, pohvalimo… itd. A opet ne slušaju ni nas… I tako u krug.

  7. Najviše mi se svideo primer kada te neko pita „kako si?“, onako u prolazu, čisto nešto da pita…e onda mi dođe da ga uhvatim za rukav i kažem, „čekaj da ti ispričam“, pa da krenem da verglam kao navijena. :yahoo:

  8. Breskvice…ja ovo napisala, kao primetila, no…ko zna koliko puta ja nisam primetila da je neko pokušao tiho nešto da mi kaže :unsure: No, ako barem nekada jesam i ako je to ikome značilo, drago mi je zbog toga :good:

  9. Charobna, da…u pravu si. Kada bi na svako kako si odgovorili kako zaista jesmo, mnogo bismo se više družili jer bi taj odgovor svima mogao da se oduži :wacko: :good:

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.