(Ne)ljudski je grešiti

Otvorih ja word, pa sve nešto mislim, kuckala bih, no nemam pojma šta. Šta da nam napišem? Po stoti jubilarni put kako smo i šta doživeli sa decom? Ne da mi se. Kako su i šta naša deca doživela sa nama? I to već i majmuni na granama znaju (ili su to vrapci?). Ili možda šta su doživeli u školi? I to je opšte poznato.

No, to je život, to je naša stvarnost. To je ono od čega ne bežimo, niti želimo da bežimo. Da se ne prenemažem sada tu, ovako javno, nije da ne bih otišla na jedno mesec dana sa mangupom da se nadišem slobodice, no, verujem da ne bih dugo izdržala a da ne brinem šta je sa decom i kako su. Ne lažem. Istinu vam kažem.

E sad, da mi zapalimo negde na mesec dana, pa da mi ne izdržimo…no, kako bi to deca podnela? Haha, u ovom momentu, mislim – ekstra! Odmorili bi se od nas. Pretpostavka je, je li, da ne bi bili prinudjeni da sami sebi spremaju jelo, spremaju garderobu, kontrolišu domaće zadatke, ljube sami sebe za laku noć i ležu sami sa sobom u krevet radi boljeg sna. Pretpostavka je, takodje, da baš ne bi morali ići u školu i da baš ne bi morali raditi domaće zadatke. A što je najbolje od svega – pretpostavka je da bi se ceo dan mogli igrati i uživati u životu.

No – ta im se srećica neće dogoditi. Eto, dobro de, rdjava sam majka, pa šta sad. Teram ih da rade što im se ne radi. I mangup je rdjav – i on ih tera. Mislim stvarno – imamo li mi srca i duše? Boris mora da čita Tom Sojera. Pokušasmo mu objasniti da proba čitati sa zadovoljstvom, jer i čitanje je zabava, plus, to je sasvim zanimljiva knjiga. I što jes, jes – dopala mu se. No, izgleda da ga ubija činjenica da je to štivo pod moraš, a malo se teško nosi sa svime što se mora! A mora se učiti, mora se raditi domaći i zamislite – moraju se nameštati kreveti i mora se oblačiti!!!

Dečija posla – oni bi da ostanu deca zauvek. I bravo, to je tako i tako to i mora biti! A vi (mi) što niste ostali deca, izvol’te ih u tom prelasku iz dečije dobi polako voditi ka onoj dobi u koju bi oni rado pošli, no sa igračkama u rukama. Jer, nije da ih ne privlači biti odrastao, privlači ih i te kako, no, dobro bi bilo da to odraslo dodje bez obaveza. Odmah mi na pamet padne pravi živući primer njihovog oca   :wacko:

Nije to ni malo lak posao, ni malo lak zadatak. Ali, to je ono naše, što bismo rado izbegli, no ne možemo jer – moramo . A zašto? Zato što je to naš hir, naša želja da od dece napravimo vunderkindove (tako nekako se valjda kaže), da ostvarimo neke svoje neostvarene ciljeve? Ma jok. Nismo mangup i ja od tih koji žele da preforsiraju svoju decu, kako bi se mogli dičiti njihovim diploma i pričati po selu kako su njihova deca u svemu naj. Ne, nije to u pitanju. Samo želimo da im pomognemo da završe školu, bez logičnog objašnjenja zašto se baš mora učiti ko je koga u drugom svetskom ratu ukokao i zašto.

Želimo ih naučiti da će u životu još mnogo toga morati raditi što ne žele i što ne vole, no, neophodno je. Mogli bismo im nabaciti one ružičaste naočare i reći da je život jako lep i super samo ako oni to tako hoće, no to nije tako. Nisam neki pesimista, a baš ni ekstra optimista. Tu sam negde…u sredini. Valjda sam realna. O mangupu da i ne pričam – ako niste znali  šta je realnost – mangup je realnost  :yahoo: . U svakom slučaju – želimo da im ulijemo volju da rade, da se trude, da se bore za ono što žele u životu ali da jednako tako shvate da to ne dolazi samo od sebe, nego valja zasukati rukave i činiti sve što je u našoj moći da to postignemo.

Tako smo nas dvoje, nedece, a kao odraslih ljudi, zasukali rukave i navalili na posao koji bi mogao biti svrstani u kategoriju najtežih poslova na svetu – vaspitavanje dece. Jooooj što je teško! Al’ ne kukam, samo mi ih ponekada dodje žao. Nije njima lako sa nama. Pa još kada meni pukne nit, pa mi se glas otkoči, pa ga slučajno (ne namerno) čuju i komšije na prvom spratu…stvarno mi ih je žao. No, kao što ja njima kažem kako se ne trebaju izvinjavati, jer nam je pun šešir izvinjenja, tako je i njima pun kofer mojih griža savesti.

Ali, valjda je i to sastavni deo odrastanja, njihovog iz dece  u odrasla bića, našeg iz roditelja u bolje roditelje. Koliko smo mi ponekada nezadovoljni njihovim postupcima, toliko i oni imaju pravo biti nezadovoljni našima. Ima momenata kada je to nezadovoljstvo opravdano, ima i onih kada nije. Ljudi smo – i oni i mi. Kao takvi – grešimo – i oni i mi. No, valja oprostiti i ići dalje. I to je život i takvog ga treba grabiti!!!

16 thoughts on “(Ne)ljudski je grešiti

  1. Ma koje odrastanje :whistle: evo, ja ni sada još nisam u toj fazi :yahoo: i uopšte ne želim da odrastem :namig: i neka odgovaraju drugi :yes: :yes: meni ne pada na pamet :bye: :bye: i osećam se baš :kul: i neću da :frka: jer, bolje je pokazivati :plez: a ako se baš i :suze: mogu samo da :crveni:i na kraju krajeva :unsure: i uopšte nisam :tuzni: ali nisam ni :med: sve u svemu, lepi :pozz: :pozz: :pozz:

  2. Charobna, bojim se da si ovaj put propustila da udješ u suštinu priče. Možemo stvari i drugačije upakovati, no detaljnije sam ti odgovorila na postu koji je odgovor na moj post. :pozz:

  3. Bude malo lakse kad shvatis da se ta prica istovremeno desava u milionima porodica, i da deca u tim porodicama izgovaraju iste reci ako tvoja, kao da ih je sve poducio isti guru 🙂 . I, ono sto sam shvatila je: ljudski je gresiti, ne mozemo biti nesavrseni, ali je sve u redu ako umemo greske da vidimo, da kazemo i toj nasoj decici „izvini“ a svako „u medjuvremenu“ ispunimo gomilom ljubavi 🙂

    Razumem ja njih sta im se sve nece, ma i meni se cesto nece, ali pricamo o tome sta bi bilo kad bi svi sledili svoje necu. A bas Tom Sojer ima onu divnu pricu sa farbanjem ograde, kad se od muke stvori zabava 🙂 . Mi ga jos ne citamo, ali slusamo pre spavanja 🙂

    Ljubi decicu 🙂

  4. Sanjočka, svi smo mi to prošli sa našim roditeljima, pa naša deca sa nama. Nikao nije lako, ni jednima ni drugima, ali, priča, priča, priča, pa ostane dosta toga u glavama.

    Uh, sećam se lektire i naravno da je bilo odvratno čitati sve što se moralo, ali je moralo. Ili se, kada smo bili malo stariji i snalažljiviji, prepisivalo od štrebera, koji su rekovno čitali.

    Meni je čitanje postalo zadovoljstvo onog momenta, kada sam mogla sama da odjurim u biblioteku, zaredjam deset knjiga u krilo i redom, šta mi se dopadne to odaberem.

    Ma, samo viči, viču svi, veruj mi. Čujem ja u komšiluku iz svih stanova. Vika im malo razdrma pa bolje funkcionišu!
    :kul:

  5. Baklavice, hvala ti. Sumnjam da zaista negde postoji roditelj koji ume sve da napravi kako treba. Trudimo se, je li, da greške svedemo na što manje. Nekada nam to uspe, nekada ne. Kao što si rekla, važno je da ih volimo i da oni to osete. Pozdravljam te i puno sreće ti želim! :heart:

  6. Duduš, znaš ti mene…stalno nešto zvocam, pa sam ljuta, pa mi ih je žao, pa se volimo i mazimo, pa zglajzaju, pa ja zglajzam…no, da ti pravo kažem, pravi melem za uši kada čujem i komšinicu od dole, pa i sa strane…kako gromoglasno odjekuju. Sve mi lepo :yahoo: , nisam jedino ja lujka. Preterujem malo, ali znam koliko sam ja razgovarala sa svojom mamom, znam koliko mi je to značilo (i ako je ponekada smaralo). Znam i da je vikala ne jednom i da sam bila tužna zbog toga. Ali isto tako znam, da nisam mogla dobiti bolju mamu. I to je ono što nas čini ljudima ovakvima kakvi jesmo, a mislim da baš jesmo :namig: :heart:

  7. Pravo da ti kažem, kada se setim moje mame kako je bila stalno ufrkisana, ne zameram joj, jer vidim da je uspela da napravi od mene i sestre, dobre žene. Smejem se pri pomisli kako je izgledala onako razjarena.

    Da čuješ samo kako urlaju mame na svoju decu, da ne poveruješ! I ja sam na svoju, ali to sve prodje. Pa i mi smo ljudi, majku mu! :yes: :bye:

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.