Treba li zelenoj balavici ponos?

…ili jedno totalno zbrčkano razmišljanje…

…čisto onako, razmišljam…poučeni nekim ranijim iskustvom, koristimo li ga u pravom smeru ili dozvoljavamo sebi da ponavljamo iste ili slične greške? U stvari…imamo li ikakvo iskustvo? Postoji neko neobično verovanje da si zelen dok si mlad. Pod tim zelen, misli se neiskusan, neupućen, neobavešten, svaki izrečeni savet smatra se pametovanjem…Da…balavica zelena, dobila ja to, nego šta…samo zato što sam pokušavala pošteno odraditi svoj posao. Varijanta „Ti…balavice jedna…juče si došla u ovu firmu i sad misliš da sve znaš…!!!“. Pa dobro, ne znam sve. No, veruju li oni uopšte da nisam ni mislila da znam sve, nego sam naprosto želela razmišljati. Zamislite tog čuda…raditi i pri tom još razmišljati!!! Pa nije li to prosipanje pameti?! Pa naravno…Lepo je stara škola učila…obaveze su ti to i to i ništa sem toga ne treba da primećuješ. Ti odradiš taj deo, to daš onom, onaj odradi svoj deo, da trećem i tako do vrha hijerarhijske lestvice, gde se pri tom…na tom dugom putu, izgube oni na dnu lestvice.

No, nisam želela dati akcenat na nesrećnu atmosferu u poslovnim ambijentima. Nego, imala sam ja to neko, jel…nazovi životno iskustvo. No, opet, rekli bi neki, odakle joj životno iskustvo, balavica jedna, nema još ni pola veka (i šta je više sa tim balcima?!!ima li neko maramicu?!)? Ipak, po nekom mom skromnom mišljenju, ako smem reći, osećam kao da sam ipak nešto iskusila.

Prvo sam bila deo jedne porodice, onda sam stvorila svoju porodicu, onda sam mislila da sam tu porodicu izgubila, dok nisam shvatila da su deca moja porodica. Potom je našu malu porodicu uveličao jedan mangup i učinio je kompletnom. Sada…kao i sve porodice, imamo svojih lepih i manje lepih dana. Manje lepih ne zato što tako želimo, nego zato što život neminovno nudi i one malo trnovitije puteve.

Mislim da je uspeh jedne porodice upravo u tome. Kada naidju ti…trnovitiji putevi, da ostanu zajedno na njima. Da zajedno koračaju i zajedno prebole rane koje oni nanesu. Lako je koračati kroz aleje cveća sa pogledom na idealan zalazak sunca, udisati prijatne mirise okolnih šuma…Ali, kada nas obavije gust dim nevolja, briga i problema…pravi je uspeh zajedno razgrnuti ga i otrgnuti se iz njegovog zagušujućeg daha.

Za sada, koračamo uspešno. Koračamo zajedno. To je moj spas, to je naša sreća. Teško je kada čovek nema sa kime da podeli misli koje ga tište, osećaje koje izazivaju bol u grudima. Još je teže kada nemamo kome pokloniti ljubav i pažnju. No, ponekada, nesvesno povredjumo one koje volimo. Ponekada je to istina koja traži da izadje na slobodu a možda bi je bilo bolje sačuvati u srcu. Ponekada je to neki ishitreni postupak, neodmerena reakcija. Lepota voljenja je u tome da oprašta takve momente, briše ih iz svog sećanja i ustupa mesto nekih vedrijim iskrama.

Grešim. Moje me je skromno iskustvo mnogo toga naučilo. Promenilo me je. U stvari, da li je? Ili me je promenila činjenica da mogu da računam na svoju porodicu, da imam podršku i razumevanje? Možda mi je samo trebalo rame na koje se mogu osloniti. A je li moje rame dovoljno jako da pruži oslonac u onim lošim trenucima bola i tuge, razočarenja i neshvatanja? Ili je samo podstrekač dublje boli? Nesvesno, no ipak…učinkovito? Možda je istini koja boli ipak mesto u srcu, pa čak i po cenu toga da ga malko zagrebe.

Nije ništa strašno, nije ništa velike pažnje vredno. To je jedna sitnica. Sitnica koja je deo drugih sitnica koje život znače. I od tih sitnica ponekada uspešno sagradimo problem za koji smo svesni da nikada nije trebao da se vine u visine, da mu mi, svojim reakcijama, nismo dali podstreka.

Ne treba hraniti loše osećaje, treba ih eliminisati. Mislila sam da sam tu školu savladala, no, očito, još me čeka dug put. Svako iskustvo, pa i ono najružnije, korisno je na svoj način. Korisno – ako iz njega izvučemo ono nešto, što je njegova srž, ono nešto – što je ostavilo traga na nama. Korisno – ako shvatimo gde smo pogrešili ili priznamo sebi da nismo pogrešili. Korisno je ako pomogne da u budućnosti ne ponavljamo greške i ako od nas načini bolje ljude, ma kako teško bilo.

Ja sam sretna žena. Sretna zbog šansi koje mi život iznova pruža a mislila sam da ću ostatak provesti životareći. Sretna, jer je odneo tugu iz mog života i zamenio je srećom. Ne onom…nasmejanom vrstom sreće. Nego sreće u srcu i onda kada je tuga u očima.

Šta sam u stvari želela reći? Ne znam, brdo mi je nekih zbrkanih emocija u duši. Osećam neku nepravdu koja mi je poznata a možda ipak – umislila sam. Biće da je to. Nije teško napraviti problem, teže je napraviti da ga nema. Mogu li ja to? Naravno da mogu. Pitanje je – želim li? Jedan deo mene govori da ne želim, jer ponos se budi u meni. Drugi deo govori – a šta je to ponos i čemu on služi? Jede li se, pije li se, uzima li se kao droga koja uništava duh i telo? I onda se budim i shvatam – služi kao oružje protiv sreće, strpljenja, poštovanja i ljubavi. Podmuklo se uvlači i hara našim životima sve dok, ne napravi štetu koja poruši sve, kao kulu od karata.

Ponos…zlo seme kojega se treba otresti, zlo u čoveku koje ga udalji od sebe samog i drugih ljudi. Zlo, koje ne želim da gajim u sebi. Odričem ga se, ne treba mi. Želim mir. Želim sačuvati sreću. Nemam ni jedan dobar razlog da ga gajim i samim time…i neću.

P.S: nije da me zaista nešto jako muči…samo, osećala sam neko sitno peckanje u stomaku na ovu temu, sitnog crva koji je radio u meni…pa sam ga pustila na slobodu. Ipak – o ovim momentima treba razmišljati, treba naučiti odvagati u životu šta je ono što vredi a šta je ono što ne. Šta je ono što je vredno sitnog žrtvovanja…

24 thoughts on “Treba li zelenoj balavici ponos?

  1. Kokice, moram, ali zaista moram reći da se ovog puta ne slažem u potpunosti s tobom. Ceo tekst mogu potpisati do onog samog kraja, do dela gde kažeš da nam ponos ne treba. Probaću ti obrazložiti (nadam se da neću biti preopširna).
    Dok sam i ja bila zelena balavica, pa naišla na problem u firmi kad mi starija koleginica nije htela objasniti kako se radi posao na koji sam došla, prvo sam u Wc-u otplakala pošteno. Zatim sam digla glavu, izašla napolje i sama se potrudila listajući po starim registratorima te pronašla način da odradim svoj posao (govorim o knjigovostvu koji meni nije struka). Ponos me je NATERAO i njemu HVALA.
    Sada kad sam u ovim godinama ostala bez posla, kad mi je svako dostojanstvo življenja oduzeto na neki način, opet mi je ostao PONOS. S ponosom, uzdignute glave izadjem iz kuće, s ponosom koračam jer, pa jedino mi je on ostao u životu. Da se njega rešim, šta bi mi, sem naravno porodice, ostalo? I za kraj PONOSIM se svojom porodicom, a veruju i oni sa mnom.
    Eto moradoh reći, mada pomalo i zbrljah sve, pa početku umalo ne rekoh : „samo mi ponos ne diraj“ :namig: :crveni: :pozz:

  2. S tim ponosom me skroz razmrda u ovo doba i ne rekoh ti ono bitno. Nastavi ti misliti i dalje svojom glavom, biće i druge firme koje će to znati ceniti!

  3. Oprosti molim te, evo me po treći put zaredom. Naterala si me ovim tekstom da postavim sebi pitanje: – šta ja stvarno imam od tog mog ponosa, šta mi je on toliko toga dobrog doneo, da li sam možda nekad u životu i grešila baš zbog njega……ma kuku šta mi ti noćas uradi? Ima da te :maul: neće biti opet spavanja i celu noć ću :scratch:
    Al’ajde sad stvarno :pozz: znaš da ja tebe mnogo :heart: pa ću ti oprostiti ono noćašnje nespavanje :yes:

  4. Ponos ima mnogo lica i naličja…Postoji ono njegovo lepo i ljudsko lice kojeg se ne odričem nikada, koje me održava i gura da ustanem iznova….Ono ružnije lice koje je dovoljno i postoji samo zbog sebe, to je lice slabosti ljudskih bića, prelazi u taštinu i navodi nas da se okliznemo ponekada.Ipak…sve to čini deo odrastanja i sazrevanja koje traje CEO ŽIVOT i večito smo u nekoj mrvici svog bivstvovanja „balavi“, ali to sam prihvatila kao neminovnost..
    Sanjice, imaš dar da podstakneš razmišljanje o suštini življenja, i izmamiš mi osmeh kaad čitam tvoje reči..
    :good:

  5. Verkićka :heart: hehe, zato sam napisala gore da je zbrčkan tekst. Krenula sam od jednog završila na desetom. Posvadjana sam sa time treba li nam ponos ili ne. Valjda na kraju nekako sebe ubedjujem da mi ne treba. Zašto? Što se posla tiče (a posao mi je knjigovodstvo :whistle: ) tu držim do sebe i svog stava. Bilo je tu i oštrih reči i svadja i vikanja, no, mislim da se uspevam izboriti za sebe i svoj stav. Tu stvarno ide ona tvoja – samo mi ponos ne diraj. No, to je posao a posao nije život. U životu – da li nam u porodici treba ponos? Treba, u nekom smislu, ne smemo dozvoliti da nas povredjuju i gaze. No, ponekada, kada odvagamo stvari i vidimo da nije toliko bitno da isteramo svoje, valja preći preko svog ponosa i voziti dalje a sve zato što želimo dobro onima koje volimo. To je u stvari o čemu sam želela da pišem, no bilo je kasno…pa sam se zbrčkala :dim: Znači – nije baš da ga se odričem, samo sam to nekako rekla sebi da bih bila sigurna da sam pošteno postupila prema sebi. :heart: šaljem ti jedno srce zato što nisi spavala zbog mene :yes: :whistle:

  6. Veco, ti si otprilike u malo manje rečenica :namig: napisala suštinu onoga što sam htela reći a baš nisam uspela. Totalno sam se zbrčkala, no, u pravu si, to je to što kažeš o ponosu, ima onaj koji nam je nužno potreban i onaj koji nam čini loše. Drago mi je ako sam uspela barem malo potaći bilo koga da razmisli na tu temu, jer često nas ponos sprečava da uradimo ono što bi srce želelo :rose:

  7. Neću da pišem više, sramota me zaista :crveni: al ti moram priznati da si u pravu popuno. Nakon ponovnog čitanja shvatih šta si htela reći :good:

  8. Čovek radi na sebi dok može, tj. dok je živ, jer kasnije kada nestaneš sa lica zemlje, oni koji su živi misliće o tebi taman toliko koliko si za života uradio, dobro ili manje dobro… meriće se sećanje na tebe :pozz:

  9. Hehe Verkić, i ja sam nakon više čitanja shvatila šta sam htela reći :wacko: malo sam zbrčkala…no, ti piši koliko hoćeš, zato su tu komentari i cenim tvoje mišljenje :pozz:

  10. Stevo…uf, nadam se da će biti i nešto dobro kada odem sa ovoga sveta po čemu će me se sećati. U zadnje vreme…sve nešto mislim da stalno grešim (barem što se dece tiče :uplakani: )No, radiću na sebi :pozz: (i na njima :namig: ) pa da ostane nešto lepo iza nas :good:

  11. Kokice, znaš kako to ide: Što smo stariji, iskusniji, zreliji… tim više primećujemo naše ali i tudje greške :namig: Eh, bilo bi dobro da smo malčice mladji i neiskusniji, isto bi smo grešili ali manje bi primećivali :yes: :yes: lepi :pozz: :pozz: :pozz:

  12. kako pišeš, jebote… da sam sada vojnik (a nisam služio vojsku daleko od tebe) predao bih ti svoju beretku i otišao bez reči… svaka tebi čast, dubok naklon. evo, već me nema 🙂

  13. Jeeeee, prijatelju 🙂 davno me je neko ovako počastio!!! Hvala ti na tome. Samo napred sa pisanjem, vidim kod tebe jedan zanimljiv i nadasve otvoren :kul: blog u začetku. Pozdrav :pozz: :pozz: :pozz:

  14. ponos ti nije potreban, ja se uvek zalažem za praktična rešenja… prodaj ponos, zadrži dostojanstvo, a razliku kvadrata investiraj u vikendicu… moja beretka neka ti krasi neki ćošak te vikendice, ne brini, tvoja je… sadržao sam jednu beru posle skidanja i ne treba mi više… i ja sam u međuvremenu trampio ponos za dostojanstvo…

  15. Prijatelju, dobra investicija ta što kažeš, nego šteta beretku u ćošak, šteta da se hvata paučina na nju :namig: Nego, ajd sad, koja je razlika izmedju ponosa i dostojanstva? Jer, ponekada, da bismo ostali dostojanstveni moramo malo da angažujemo i ponos, da sačuvamo svoj obraz (a valjda je sačuvati svoj obraz = sačuvati dostojanstvo). Znači, mislim da dostojanstvo bez ponosa ne ide :whistle: ufff, alaj sam se upetljala :wacko: :doh: :whistle:

  16. I ja sam nešto zbrčkana pa ne znam šta bih ti pametno rekla a da i sama ne znaš. Svi smo bili balavci. Učili me moji, pre prvog zaposlenja: samo pitaj šta treba da se radi, nemoj nikada sedeti skrštenih ruku, samo traži da radiš. I tako ja uradila, poslušala moje, pa onda kada su me zajašili, ja još uvek ne mogu da stanem. Zaražena radom. A što se ponosa tiče, bilo je situacija da sam morala da ga gurnem pod otirač, sve zbog opstanka, na žalost. No, i to je prošlo, sada teče neki novi, srećniji život! Želim i tebi, Mangupu i deci da zauvek imate jedni druge i prolazite kroz ovaj život u sreći i veselju! :heart:

  17. Dudo, hvala ti. Nemam baš mnogo šta ponovo reći na ovu temu, jer se još uvek nisam ni sama pomirila sa sobom i gore napisanim. Da li nam treba ili ne? Valjda neka zdrava doza treba ali ona baš uz inat nikako :mail:

Leave a Reply to #pratipetak #followfriday sa osvrtom na BlogDay 2010 « Uspesi, padovi i život uopšte Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.