Suze i sećanja

Decembar. 2007 – ma godina. Godina preokreta. Godina promena. Zatvorili su vrata, okrenuli ključ i pošli u novi život. Dva dečaka i ona, njihova majka. Takva kakva je, ali…njihova. Zauvek. Nju im niko uzeti neće.

Kako je bilo? Je li bilo lepo, sretno, ružno ili tužno? Je li život iza zatvorenih vrata bio zaista kao život koji su ovekovečili na cd – u, koji se neko kasnije veče, neke 2010 – te godine okretao i osvežavao dečija sećanja? Je li bio idealan kako se u njihovim malim glavama činilo? Je li sve tada bilo zaista mnogo lepše, mnogo mirnije, mnogo sretnije?

Odrastali su zajedno, u kući. Odrastali su sa bratom i sekom. Odrastali su uz stalno društvo još jednog bratića. Voleli su se, vole se i dalje, deca.  Odrastali su uz jurnjavu po dvorištu, uz igru na vazduhu, uz osmeh na licu. Odrastali su uz oca i majku.

Da…tako kaže cd. A cd ne laže. No…istina je i tad drugačija. Cd ne laže ali i ne pokazuje sve. Kao što je zdrav nastavak života i sretniji put u sutra da ružne isečke od juče odložimo na policu trajne arhive koja služi za sakupljanje prašine…tako je i kamera prisutna u ruci da zabeleži samo ono što je lepo. Da snimi samo trenutke sreće i dečije radosti. Da zabeleži trenutke mira i spokoja.

I kada nakon više godina, deca iz fioke izvade sećanja, puste ih sebi pred oči…sve izgleda nestvarno, kao… nedosanjan san…I…neumitno…suze poteku niz dečije lice, kvaseći ga tugom izgubljenog vremena, tugom za nečim što misle da je postojalo. Tuga za bezbrižnom igrom, tuga za ocem koji nije uz njih, tuga za porodicom iz snova.

Tuga dugo vremena taložena u srcu malog deteta. Tuga za koju nije ni znalo da postoji dok iz srca bojažljivo izašla nije. Tuga za nečim…izgubljenim…nekim neobjašnjivim razlozima. Razlozima koje srce deteta ne poznaje i ne priznaje. Suze i nerazumevanje. Želja da se spoji ono što je bilo i ono što je sada. I…molba…da mama i tata oproste jedno drugome i nastave živeti svi zajedno, njihov veliki prijatelj, mama, tata i oni, kao velika i sretna porodica.

Tuga…u njenim očima. Tuga zbog nemoći da objasni deci da neke stvari moraju ići svojim tokom i da ih ne možemo ili ne trebamo menjati. Nemoć da objasni da je svako zlo za neko dobro. Svako svoj put bira, pa je tako i njihov otac odabrao put koji vodi daleko od njih. I tako dalek…u senci svog bega od stvarnosti, on im deluje kao idealna silueta za kojom pate, ne shvatajući da ga nisu oni poslali na taj put i da je on, svojim izborom puta,  za njih ostavio onaj teži.

Na tom težem putu, za rukice ih drže dvoje odraslih ljudi i prati još mnogo dragih lica. Niti jedno od tih lica nije njihov otac, jer on je pobegao, sam od sebe, od njih, sakrio se u tmini svoje nesigurnosti…Tek tu i tamo, promoli glavu, pokaže im se…samo toliko da ih izbaci iz sigurnog koraka kojim kroče u lepšem danas…

Da li će doći dan kada će se sećati ovog danas kao da je juče bilo i kao da je bilo lepše nego sutra, ne znaju…možda neće ni znati.  Važno je da žive, rastu, da imaju ljubav dragih osoba i podršku uz sebe. Niko ne traži odličja za dobro obavljen roditeljski posao…pa tako ni oni, njihov veliki prijatelj i mama…Najveće će im odličje biti videti ih odrasle, sretne, na životni put uspešno izvedene. I…kao što je njena mama njoj rekla…jednog će dana, kada sve nevolje odrastanja prodju…ona gledati u njih i biti ponosna na svoje momke, uživaće u njima i znati, da su deo njihovog uspeha i oni postigli, samom činjenicom da su bili uz njih kroz sve lepe i sve trnovite momente njihovog detinjstva.

21 thoughts on “Suze i sećanja

  1. SanjaKokice draga, smatram da je bolje ne zaboraviti, no prisetiti se nekih stvari. Inače, bilo kakvo da je bilo, detinjstvo se ne zaboravlja! :pozz:

  2. Sanjočka, sve znam, jer smo prolazile kroz isto. Sve mi se čini da ne treba ni gledati te CD iz detinjstva jer svima zastanje knedla, a prave se i jedni i drugi da im nije ništa.
    Ma, vreme će pokazati da ste ti i dečiji veliki prijatelj, bili pravi izbor i da ćete ih izvesti na dobar put! Srećno vam bilo putovanje, svima, naravno! :heart:

  3. U toj dečijoj patnji za ocem, ne može im se pomoći. Možemo se samo truditi da im malo olakšamo, ali jednog dana im sve postane kristalno jasno. Strpljenje i puno ljubavi, ništa drugo im i ne treba.

  4. Stevane…složila bih se sa tobom da je to zaista dobro da se mogu zabeležiti uspomene…mada su veću draž imale one filmske trake (ili kako već…) pa kada ih tata namontira na projekat…pa ono tandrče, a slika ide na platnu…on namontira neku muziku kao prateću…deluje nekako toplije…no, meni sada, u ovom momentu, loše pada što deca padaju u bedak kada gledaju te cd-e…pa me baš ne raduju. No…sa godinama ću prihvatiti i naučiti da ignorišem pojedine učesnike na snimcima 😎

  5. Stevo…naravno da je detinjstvo ono što se ne zaboravlja. Toplina roditelja uz nas je nešto što treba ceo život da nas prati…pa čak i onda kada ne budu uz nas. Mene samo nervira što u ovom slučaju jedno roditeljsko krilo izostaje a prima dečiju toplinu :negative:

  6. Dudo, meni je najvažnije da oni izadju na put kao sretni ljudi, da ne vuku tragove prošlosti za sobom. Nadam se da će naučiti gledati napred, jer samo tako mogu uspeti :yes: Oni su sretna deca, samo to još ne znaju :namig: :whistle: ali shvatiće vremenom.

  7. Charolijo…tako nekako…istina, ponekada me strpljenje izdaje…ali vratim se na svoje. No, za to nisu oni krivi, nego ja, pa mi ostaje sa Sanjom da se izborim :kul:

  8. mnogo moze da se napise oko ovoga, ali ne vredi
    jedno je sigurno, samo oni znaju kako je njima
    ne treba to da te zaustavi – ti moras dalje da gradis svoj zivot, deca ce odrasti, a ljubav nece im oskudevati.
    Videces za koji tren, prve ljubavi, prvi izlasci i sve to, ucinice ih da shvate da je mozda njihova majka ucinila pravu stvar za sve njih i za samu sebe.
    S druge strane, oni barem imaju oca – kad pozele da ga vide, da popricaju sa njim i dr., dok neka deca nazalost ostaju uskracena da mogu zagrliti oca, kad pozele.

    Ne predaj se, samo hrabro i verujem da je tebi sada najteze suocenoj izmedju dve kontradiktornosti – ipak ljubav i razumevanje ce pobediti samo dozvoli vremenu da to ucini.

  9. Ivane…ima nešto u tome što kažeš. Jedino u jednom se ne bih složila, nije meni najteže. Kada malo bolje razmislim, nije nama teško, imamo jedni druge i volimo se. Teško je onome ko iz toga izostaje, ma koliko deca njega volela. Ali – to je njegov problem :yes: a mi ćemo naše problemčiće već prerasti. Ja se ponekad izjadam, malo uživo, malo tu vama…pa me prodje :good:

  10. Sanjice, ne sekiraj se. Sve to dođe na svoje.
    Preporučujem ti da pročitaš knjigu Tonija Parsonsa „Prava porodica“… svideće ti se, sigurna sam…

  11. Eh…Zelena, možda si u pravu. Svi mi imamo svoje uspomene u svojim glavama (dok ne prolupamo…) a ove moderne, na kojekakvim uredjajima, pa…i dobre su i nisu. Al’ kad nemam srca da ih pobacam

    Breskvice, doće valjda. Tu sam knjigu jedno šesnaest puta prevrtala u rukama u radnji i nikako da je kupim…a odlasci u biblioteku mi zadnjih deceniju i po baš nisu jača strana :yahoo: Samo malo više vremena…pročitaću je ja :yes:

  12. Uh :tuzni: . Jos nemam snage da gledamo snimke. Ma ni slike ne gledamo, samop pricamo: kako je to bilo doks e tata nije razboleo :tuzni: . Bolest nam je olaksavajuca okolnost koja moze da objasni zlo i ruzno i zasto se sve prekinulo i da nikad ne moram da mu kazem istinu u onom „dobrom“ koje je na snimcima. Ljubav, ljubav, ljubav, a sa ostalim ce morati da se izbore, nema druge mogucnosti

  13. Baklavice, nisam sigurna da sam baš razumela do kraja komentar, verovatno jer ne uspevam da pohvatam sve konce. Ponešto sam shvatila sa tvog sajta ali ne uspevam sve. Ljubav – da…treba im u ogromnim količinama, mada nisam sigurna da uspevaju uvek da je vide :uplakani: i ako se baš trudimo. Sećanja…svako ih ima i ne treba da ih se odrekne…ali treba gledati napred :yes:

  14. Ljubav koju dobijemo se ne zaboravlja…Tvoji decaci su je od tebe i mnogih ljudi dobili more…Zar to nije blago kojim ce koracati dalje..Najvece. :heart:
    Ljubim vas u ovoj kratkoj poseti :bye:

Leave a Reply to Jubilarni 200-ti post i baš #pratipetak #followfriday :) « Uspesi, padovi i život uopšte Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.