Okreni se ka suncu, dete moje…

Tuga mi je zgrabila srce. Proći će. Nije strašno…ali boli. Brine me. Zaokuplja mi dušu, misli, srce, pažnju. Izaziva strah i dovodi u nesigurnost. Šta će biti sa njim? Kako će se izboriti za svoj život…onakav kakvim ga on zamišlja? Kako da ga zadržim na zemlji, dole, tu…u ovom svetu punom grešaka i nas koji grešimo? Kako biti sudija tačnije…kako biti branioc kada vidim šta se dešava veoma bistra pogleda? Ne gledam kroz naočare zamagljene majčinskom subjektivnošću. Gledam jasno – istini u oči.

Pogrešio je. A ko nije? Ali i onda…ne zanima me onaj ko, zanima me baš on. Moj sin. Moje dete. Moje izgubljeno dete. Korača mnogo boljim putem, mnogo manje zapinje, sapliće se ponekada sam o svoju laž, sam o svoju sitnu prevaru. Ali korača dalje. Tu smo…u prikrajku, sledimo ga, ne potpuno neprimetno ali na nekoj dozvoljenoj distanci. Ako vidimo potrebu, pritrčimo mu u pomoć. Da li smo u tom slučaju zaista pomoć ili bi ga trebalo pustiti da šeta potpuno sam, da shvati sve opasnosti na tom putu onakvima kakve zaista jesu…nemilosrdne, halapljive, žaljne dečijih srca koja traže sebe i sliku života pred njima?

Da, napravio je veliku grešku. Ovaj put – skupo ga je koštala. Izgubio je nešto do čega mu je izuzetno stalo. Nisam učinila mnogo da to ne izgubi…shvatila sam, možda oštro ali ne i hladna srca, da ovaj put ne mogu da mu pomognem. Ne…ne mogu na način na koji bi on želeo. Tako neću, ne želim, ne smem. Ako učinim to ovaj put, neće shvatiti ozbiljnost svog postupka, opasnost koju je izazvao istim, posledice svog nepromišljenog i ishitrenog ponašanja. Neće shvatiti i umesto da mu pomognem, učiniću mu veliko zlo.

Drago moje dete…nadam se da razumeš da je tvoja neumerena reakcija ovaj put uzela od tebe ono što si zavoleo, sport koji ti se dopao, sport u kojem si uživao, prijatelje koje si tamo stekao. Nadam se da razumeš da nije niko drugi kriv do tebe koji si dozvolio sebi tu slobodu da se bahato ponašaš prema sebi samom. Ja nisam dala na tebe. Ne dam da te vredjaju. Borila sam se za tebe, za tvoju ličnost, za ono što ti jesi. Jer znam da to jesi. Znam da si dete vredno pažnje, znam da si dete dobra i velika srca. Znam da si toliko pametan da to ponekada baca druge u senku koju ne mogu da podnesu. Znam to. Znam…ne sve…ali znam mnogo. Dovoljno. Danas je to bio sport…šta će biti sutra, prekosutra? Šta će biti sledeći plen? Šta ćeš sledeće sam sebi oduzeti?

Želim biti uz tebe i uvek hoću. Ali prvo ti moraš biti uz sebe. Uvek i u svakom momentu. Moraš želeti dobro sebi. Moraš činiti dobro sebi. Sada si sam sebe povredio. Ja ću se boriti sa tobom za tebe, biću tu ali ti to moraš želeti. Moraš znati da je ceo život jedna borba, učenje, velika želja i velika snaga. Da bi uspeo, moraš to hteti. Ne možeš dozvoliti sebi tu slobodu, da sediš i čekaš lepe dane da ti pokucaju na vrata. Oni su već tu. Trebaš ih samo primiti otvorena srca a vrata tuge i nezadovoljstva zaključati i baciti ključ što dalje od sebe. Samo u retkim prilikama, možeš ga pozajmiti i zaviriti u te sobe…ali samo kako bi shvatio da su one druge, obasjane srećom i pozitivnom snagom mnogo lepše i mnogo udobnije.

31 thoughts on “Okreni se ka suncu, dete moje…

  1. Sanja, odličan i poučan tekst!

    Eto, vidiš i Boki je sve shvatio, pa ima nade da ponovo krene na svoj omiljeni sport, ali sa drugačijim pristupom.

    Uh, koliko puta smo morali da stisnemo zube i brojimo do 10, znač i sama a i Boki će to uvideti. Važno je da je je krenulo na bolje i sigurna sam da će on biti super zadovoljan a i ti (Mangup takodje)sa njim.

    Ima vas uz sebe kao najbolju podršku i potporu. Divni ste!
    :good: :heart:

  2. Onima koji su
    mi se smejali,hvala. Bez njih ne bih plakala. Onima koji me nisu
    mogli voleti,hvala. Bez njih ne bih upoznala pravu ljubav. Onima koji
    su povredili moje osećaje,hvala. Bez njih ne bih znala da ih imam.
    Onima koji su me ostavili,hvala. Bez njih ne bih otkrila sebe..ali …onima
    koji su mislili da neću uspeti – njima najviše zahvaljujem, jer bez
    njih ne bih ni pokušala…

    „Hvala“

    – objavila jedna devojka na svom FB profilu – pa cu ja iskoristiti da postavim ovde kod tebe kao odgovor.

  3. Stevane – istina živa, na žalost…dok ne osetimo na sopstvenoj koži, ne verujemo svemu što nam pričaju :yes:

    Stevo – trudimo se, no on je taj koji se najviše mora potruditi za sebe :good:

    Exxx – rešiće se, samo da svi budemo dovoljno jaki.

  4. Dudo, hvala ti, no…mislim da se tamo neće vraćati. Ne mogu da kažem sve šta me je povredilo…a još više bi njega. Ne želim da ide tamo gde ga ne žele :negative:

    Ivane…dodato. Izuzetan komentar i odlično zapažanje devojke koja je to napisala. Hvala ti :good:

  5. Sanjočka, ONI TAMO su zbog dece, zar ne? Ako tvoje dete JAKO želi da se tamo vrati, mora malo da „zasluži“, a samim tim će ga i oni lakše prihvatiti! No, videćeš već i sama, kave emocije gaji prema tom sportu!

    Uostalom, sa decom moraju raditi i dobri PEDAGOZI!

    Kako god, njemu tamo mora da bude prijatno i da se jako raduje svakom treningu! :good:

  6. Nisam shvatila sta se desilo, no nije ni vazno. Znam samo da morate biti uz njega 24 sata dnevno i otvarati ga pricom, pricom, pricom…do besvesti.

  7. Breskvice…ufff, kako bih volela da je tako jednostavno :uplakani:

    Milina :good: :pozz:

    Dudo…mnogo je komplikovano. Činjenica je da bi trebali treneri biti i pedagozi…no, ipak je prvo na Bokiju da kontroliše sebe. Tamo mislim da se više neće vraćati, jer treba da shvati ozbiljne posledice svojeg (ne)ponašanja. Žao mi samo…jer je zaista to zavoleo i zaista jeste dobar dečak…ali…

    Elektra…ne bih te sada ni opterećivala detaljima, jedino toliko da muku mučimo sa kontrolisanjem reakcija kada nije zadovoljan nečim. No…potpuno se slažem sa tobom i već mi je jezik utrnut od blebetanja, još samo kada bih znala da će doneti rezultat… :wacko:

  8. Electra, hvala ti. Stručna pomoć je već od početka trećeg razreda (sada je četvrti – kraj) uključena i mnogo nam pomažu. Neki se ljudi toga sramote, ja se tome veselim, jer…zašto da odbijem ili odbacim ono što nosi dobro mome detetu?! Hvala ti još jednom na savetu, svaki je dobro došao.

  9. Boki je sada sve shvatio i taj njegov komentar mi je naterao suze na oči, jer ima toliko toga još da shvati i nauči. Nije lako ni nama odraslima da prihvatimo sve posledice naših postupaka, tako da ga podržavam od srca, da se suoči i shvati šta je uradio, pa ma šta da je uradio.

    Sigurna sam da će sve vreme imati vašu podršku, a to je po meni najvažnije. Pričaj, pričaj, pričaj i opet pričaj. I ako budeš dosadna, svejedno to će mu ostati urezano za ceo život. Duša mala, puno ga pozdravljamo, biće sve to ok i jednog dana priča za smejanje.

  10. Draga Charolijo…da…zanimljiv mu je komentar. Nije ni svestan šta će sve još u životu trebati da shvati a neće moći…ali nema veze, sve u svoje vreme. Pričaćemo, pričaćemo, pričaćemo…samo, malo se umaram ali proći će i to pa ajmo Jovo nanovo :yes: Hvala ti na lepim rečima :good:

  11. volimo decu bezuslovno.

    pre ili kasnije će sami morati da udju u „mračnu šumu“ (alegorija iz Tolkinovog „Hobita“) i kroz nju prodju.

    sami.

  12. Ozon(ko) (ispravi me ako grešim :yes: )…da…upravo je to ono čega se i bojim, kako će sami kroz mračnu šumu, a realno – izbeći je ne mogu :good:

  13. Prvi puzt sam (izgleda) ovde i us rce me je pogodilo. Gajim takvog jednog malog koji ume sa dve reci da unisti poal sveta oko sebe i mnogo toga sto voli. Malo me muci sto o malim plavim kazu da ne umeju da uce na sopstvenim greskama, ali testiram razne pristupe i mehanizme i nadju se oni koji daju rezultate.

    Drzimo vam palceve 🙂

    Ucim sada da malo viseb stojim sa strane, da ga nudjenjem resenja, saveta, smernica ne lisim instikata i sposbnosti da prezivi sam u sumi. Tesko je, jer instiktivno polete ruke da ga prigrle i provedu kroz probleme, ali treba im dati prostora da sami misle, da ne ocekuju da uvek neko smisli za njih. Srecno!

  14. Baklavice, trudimo se…svi mi, da našim mališanima pomognemo. Znamo li pravi način? Trudimo se…svi mi koji imamo uloge roditelja. Ponekada su veći roditelji oni koji su dobili tu ulogu svojom dušom a ne telom. Ja imam takvu dušu uz sebe u ulozi oca…dok je otac daleko i igra ulogu jednom u tri meseca. Ti si, po par priča koje pročitah, roditelj kakvog dete može da poželi. Samo napred, treba pružiti ruku, ali u pravoj meri. Koja je to mera?…život će nas valjda naučiti :yes:

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.